Nova Istra

89 Maciej CZERWIŃSKI 23. ŠOLJANOVI DANI moglo složiti. Nešto nas je razbacalo kao pljevu. Mi sami, možda“ (str. 234). I pita se: „Jesmo li svi mi izdajice, kako je govorio Ćuk?“. Premda dvojba vezana uz Bebu ostavlja dojam na čitatelja, u prvom je planu od- nos Bribirca i Pere, dvojice osamljenika i bjegunaca koji ipak uživaju u svome društvu i traže neku zajednicu, makar ona bila privremena. Granice privremenosti definira nadolazeća Bribirčeva smrt. Njegovom smrću Pero napušta otok.„Opet su jednom sve veze presječene: i opet sam na putu, bjegunac. I preda mnom se, preko tamnog nemirnog mora, pružilo beskrajno vrijeme u kojem mi je bilo moguće sve što je čov­ jeku uopće moguće; preda mnom je bilo tisuću putova i načina da mijenjam život“ (str. 245). Opsesija besciljnim putovanjem svakako je simbol nemogućnosti pro- nalaženja životnog smisla. Takav stav najbolje potvrđuje uvod u osmu priču, koji je možda ujedno moto cijele knjige, a mogao bi biti i programski spis za filozofiju egzi- stencijalizma:„Čovjek putuje, a nakon nekog vremena zaboravi cilj putovanja. Putuje dalje, ima neodoljivu potrebu da stigne, ali više ne zna kamo“, pa onda:„Shvatili smo da ne putujemo, nego da bježimo. A bjegunac ne gleda kamo će stići, već od čega će pobjeći“. Treba prihvatiti tu sudbinu – to je jedini način da se pronađe smisao u be- smislu: „Lutalac bježi i čeka, bježi i čeka, nada se i razočarava, moli, prkosi i kaje se, dok mu jednog dana ne dodija. Dok naposljetku ne prokune sve živo i mrtvo, dok ne zanemari i prošlost i budućnost, dok ne nađe smisao u vlastitom očaju“ (str. 205). U Kratkom izletu putovanje – koje je glavni pokretač radnje – ipak ima neki izra- žen cilj, barem deklarativno. Udruženi oko vođe Roka, protagonisti kreću u potra- gu za jednim mjestom u unutrašnjosti Istre, gdje se treba nalaziti srednjovjekovna Gradina u kojoj se nadaju pronalasku starih fresaka. Premda su junaci zreliji nego u Izdajicama – jer ne „bezvezare“, nego žele ostvariti određeni cilj – od samoga po- četka ni svrha putovanja ni vođa ne djeluju previše obećavajuće. Cilj je labav i krhak, kao da mu se naziru tek obrisi, a sâm vođa nije previše karizmatičan. Jest da oko sebe okuplja ljude, ali razlozi tome nisu poznati. Uostalom, neki ljudi brzo se odvajaju, a na kraju uza nj ostaje samo jedan suputnik – glavni junak koji pripovijeda priču. Opsesivno kretanje protagonistā nadovezuje se na premještanje dvojice partizana u Kalebovoj Divoti prašine . I ondje i ovdje slična je topografija: kamen i krš. U Ka- leba – Dalmatinske zagore, ovdje Istre. Dok Goli i Dječak nadvladavaju poteško- će i stranputice, Šoljanovi junaci ne suočavaju se više s ratnim okolnostima, gdje su ugroženi fizičkim uništenjem, već se moraju suočiti s problemima koji dotiču novu poslijeratnu generaciju. Ti problemi izgledaju blijedo. Nitko ih ne želi ubiti, no ipak se suočavaju sa stravom besmisla egzistencije. Partizani nisu imali vremena za raz- mišljanja o besmislu života, a mirnodopske okolnosti, ma kakve bile, mogli su samo sanjati. I jedni i drugi putuju, no ti potonji radikalno su odvojeni od politike i povi- jesti, a pripojeni životu. To stvara izrazito subverzivan prikaz. Goli i Dječak nalaze