Nova Istra

88 23. ŠOLJANOVI DANI Maciej CZERWIŃSKI pitanja, a čitatelja ostavlja u dilemi. Čitatelj ne zna koju stranu u toj dvojbi podržati jer obje imaju svoje opravdanje: Gerta je simbol ljubavi, a klapa simbol zajednice. Bez obzira na konačnu odluku (napuštanje Gerte), ostaje gorak osjećaj tjeskobe, nerije- šena problema. U trećoj je priči izdajica Beba koja – tražeći neki nov smisao života – ulazi u odnos s jednim parom koji ne pripada klapi, s Pierreom i Verom. To izazi- va otpor grupe. Ćuk kaže Petru:„O tome zavisimo i ti i ja (...). Budi načas ozbiljan i reci: što smo mi bez Bebe“ (str. 103), a i više od toga:„Moram je čuvati kao što bismo čuvali kućno ognjište“ (str. 106). Na kraju se Beba vraća klapi i čak ispovijeda grijehe. Povratak kolektivu, nakon nekog vremena, jednako tako izaziva nelagodu. U sed- moj priči (I) Pero dolazi u posjet prijateljima, Tanji i Grabežu, koji su osnovali obi- telj i imaju dijete. Priča je građena prema kronološkom narativnom načelu: dolazak, boravak, odlazak, uz napomenu da svaka od tih etepa donosi drukčije raspolože- nje: optimizam, razočaranje, pesimizam. U vrijeme dolaska pripovjedač kaže: „Eto to sam mislio putujući prema njima: još uvijek nas ima, usprkos svemu“ (str. 179). Isprva pojavljuje se nada: „Htio sam nekako navesti razgovor na stara vremena, ne bi li se probudilo u nama bratstvo koje nas je vezivalo“ (str. 183), ali uskoro dolazi razočaranje: „Trudio sam se da odredim samog sebe prema njima, prema ovoj za- jednici u kojoj za mene nije bilo mjesta: da li im ja zapravo zavidim ili ih naprosto prezirem“ (str. 185). I na kraju: „znao sam da treba nešto učiniti: otići “. U priči ned- vojbeno dolazi do sudara načela po kojemu je građena stara klapa s načelom na ko- jemu se temelji obitelj. Te dvije zajednice ne mogu funkcionirati u isto vrijeme jer u sukob dolaze dvije legende (dva mita), stoga je junakov bijeg pokušaj spašavanja us- pomena. U sedmoj priči (II) Pero uspostavlja blizak kontakt s kćeri prijatelja, što je oslikano na gotovo bajkovit način. No, u pozadini je prošlost i uspomene na davnu klapu. Sve to rezultira, kao u prvom dijelu, bijegom: „(...) a onda sam pošao svojim putem, prema željezničkoj postaji, desetak minuta hoda odavde, da se raspitam kad idu vlakovi za dalje“ (str. 201). U najsloženijoj priči Rođendan , koja zatvara zbirku, do izražaja dolazi više na- gomilanih problema vezanih uz odnos pojedinca i grupe. To je prvenstveno odnos Pere prema skupini prijatelja s kojima je jednom proveo vrijeme na otoku na koji se sada, nakon više godina, vraća. Bolni susret s prošlošću čovjeka koji stalno od neče- ga bježi, ali opet živi životom iz prošlosti, preklapa se s odnosom koji uspostavlja s jednim osamljenikom, starim čuvarom hotela, nekoć poznatim slikarom i osobenja- kom Ivanom Bribircem. No, ima jedan detalj, iako u pozadini, koji povezuje tu priču s glavnom narativnom niti ostalih priča. Pero dobiva pismo od Bebe u kojem Beba, pričajući o svome novom životu (brak), priziva davne dane ustvrđujući: „Cijelo naše društvo se raspalo, i koliko god ga se katkad zaželim, znam da se ne bi više nikako