Nova Istra

86 23. ŠOLJANOVI DANI Maciej CZERWIŃSKI žaja u Izdajicama (1961. 1 ), odvajanje u Kratkom izletu (1965. 2 ), a propast u Luci (1974. 3 ). Naravno, govorim o dominantama jer sve te tendencije supostoje u svim spomenutim knjigama. Čini mi se da se upravo u takvom redoslijedu može pokazati neka razvojna nit Šoljanove opsesije: od izdaje koja završava povratkom, odvajanja koje odstranjuje ljude iz skupine, pa do potpune samoće. Riječ je o gradaciji tragike, o svojevrsnom klimaksu – od nekih blažih stanja prema težima. Zadnji Šoljanov ro- man Drugi ljudi na Mjesecu (1978.) dopunjava osjećaj propasti, iako mu nudi neku vrstu pomirenja (jedan od junaka opredjeljuje se za jedno, a drugi za drugo), ali to se pomirenje može ostvariti tek u samoći. Spomenute dominante ulaze u različite suodnose, stvarajući time pojmovni tro- kut u kojem se natežu, sukobljavaju i pomiruju. Stoga svaka od tih knjiga ostavlja drukčiji dojam, nameće drukčije okvire za promišljanje, otvara drukčija pitanja, iako se ona svode na propitivanje odnosa pojedinca i grupe, problema solidarnosti, pri- padanja grupi i otpadanja od nje. Te dominante umrežene su u literarni imaginarij koji se odnosi na neke važne kulturne preokupacije koje je vrlo lako protumačiti re- ferirajući se na Šoljanovu generaciju, toliko opsjednutu egzistencijalističkim doživ- ljavanjem svijeta, samoće, straha od života, bijega, eskapizma i propasti. Oko putovanja razgranato se nižu pojmovi vezani uz problem pojedinačnog po- stojanja, pripadanja skupini i raspadanja kolektiva, napetosti između potrebe potra- ge za smislom i osjećaja besmisla. Putovanje je kralježnica toga mehanizma, njezina središnja točka, polazište. Sve se događa na putu, usput ili na kraju puta (ako takav kraj postoji, a nije neka imaginacija ili fantazija). Šoljan ne daje konačne odgovore; oni su uvijek između „da“ i „ne“ ili, bolje rečeno, oni su i „da“ i „ne“, odnosno ni „da“ ni „ne“. Ujedno otvaraju mnoga vrata koja nas vode nekim labirintom, spoznajom mrežom, u kojoj se naziru otuđenost (spram sebe i drugih) i apsurdnost postojanja. Ljudi usamljeni, osuđeni na život, bačeni u život – u goli život u kojem se susreću s tragikom egzistencije. Sva Šoljanova putovanja poklapaju se s potragom za smislom i temelje se na do- življavanju života kao putovanja, što se nadovezuje na pojmovnu metaforu „vrijeme je prostor“ 4 . U našim konceptualnim mogućnostima leži uvjerenje da se protok vre- 1 Antun Šoljan, Molitva na šetalištu (izbor i predgovor Hrvoje Pejaković), Mozaik knjiga, Zagreb, 1995. 2 U Hrvatskoj je ta knjiga tiskana tek 1987. godine. Koristim se sljedećim izdanjem: Kratki izlet , Večernji list, Zagreb, 2004. 3 A. Šoljan, Luka: roman , Erasmus naklada, Zagreb, 1997. 4 George Lakoff – Mark Johnson, Metaphors We Live By , University of Chicago Press, 1980. (prijevod: Metafore koje život znače , prev. Anera Ryznar, Disput, Zagreb, 2015.).