Nova Istra

201 Željka LOVRENČIĆ KRITIČKI PRISTUPI I OSVRTI društvu; pribjegava ironiji i sarkazmu kako bi izrazio buntovništvo i pesimizam. U pjesnikovoj smionoj ideologiji Niccolò Machiavelli središnji je lik, a dramatični monolog povijesne ličnosti način je da suvremenik iznese vlastite stavove. Knjiga počinje pjesmom Uvod u stvar u kojoj autor ironično govori o sudbini knjige koja će biti tiskana u 500 primjeraka, od kojih će 50 darovati, pet će možda biti pročitano, a samo jedan primjerak bit će shvaćen. Zaključna ustvrda glasi: vrijedi truda . Kad pak govori o Višeznačnosti teksta kroz pet čitanja, pjesnik poručuje kako je Machiavelli, između ostaloga, pisao o onome što ljudi / rade a ne o onome što bi trebali / raditi ili je, pak, hinio da podučava kraljeve, ali je u zbilji podučio narod sjajnoj lekciji. Već na početku čitatelj se suočava s dramatičnim monologom i književnim teorijama koje ga objašnjavaju. Kasnije pristupa(mo) čitanju koje je nalik slušanju nekoga glazbenog djela te postaje(mo) svjesni činjenice kako je upravo Shimose, zamišljajući i objašnjavajući sve moguće tematske varijacije, onaj koji pozorno slijedi Machiavellijeve misli. U uvodnu dijelu životopisa poznatoga političara, naslovljenom Firentinska kroni- ka , u prvome stihu kaže: Odrastao je među bodežima i otrovima. / (S prozora su se / njihali obješeni) …Slijedi poglavlje Čovjek zvan Machiavelli u kojemu naglašava: Nije mu bila dana / milost ljepote . Zatim ide opis Machiavellijeva odnosa sa ženama, ci- tati iz njegovih djela o državi, posveta nezahvalnome vojvodi (Lorenzu di Pieru de Mediciju), koji se nije udostojao pročitati čak ni posvetu u knjizi Vladar , koju mu je Machiavelli darovao. U Pjesmi optimista ističe se tvrdnja da čovjek / nije ni dobar ni zao. / Čovjek je vuk . Kad piše o gubitku nasljedstva, Machiavelli, primjerice, tvrdi da ljudi brže zaborave očevu / smrt nego gubitak svoga / nasljedstva . U djelu u kojemu se, nakon citata iz Machiavellijeva Vladara , nižu pjesnikove mi- sli, spominje niz suvremenikā autora Vladara : Sandra di Piero, Piero Sorderini, Giu- liano Medici, Castruccio Castracani, Marietta Corsini, Leonardo da Vinci… Izno- seći misli o čitanju i intertekstualnim vezama, autor je nadahnut i djelima Francisa Bacona, Spinoze, Rousseaua, Gramscija i Merleau-Pontyja. Na kraju knjige, u dijelu naslovljenom Testament (Prva verzija) , Machiavelli „kaže“: Ne želim posmrtne počasti od onih koji su me klevetali. / Ova zemlja koja me nije voljela, / a koju sam ipak volio, / nanijela mi je mnogo štete. U tim stihovima mo- žemo prepoznati Shimosea koji je formom, intertekstualnošću i unutarnjim glaso- vima koji se ponavljaju uspio stvoriti neobično i vrijedno, iako vrlo hermetično, djelo čiju dinamiku čitatelj treba pozorno pratiti kako bi uspio povezati te shvatiti opseg i dubinu iznesenih (za)misli. Riječ je, dakle, o zahtjevnu štivu koje pruža niz mogućnosti zamišljanja (promi- šljanja) i interpretacija te je zbog toga na poseban način još privlačnije. Možda je