Nova Istra

193 Mirko ĆURIĆ KRITIČKI PRISTUPI I OSVRTI „atmosferu“; neka popularna pjesma poput Norveške šume već spomenutih „Liver- poolaca“, Janačekove Sinfoniette u IQ84 , ili pak Lisztova skladba Le mal du pays , iz Godina hodočašća u romanu Bezbojni Tsukuru Tazaki . Prisutne su brojne kulturalne (zapadnjačke) reference, fantastika, a posebice seks, gdje ovaj put Maurakami odlazi malo dalje no u ranijim romanima, pa se kritičar The Guardina Mark Lawson pita: „Čak i ako znamo prethodna Murakamijeva istraživanja erotske psihologije, ovaj roman ide u još mračnije dubine, uključujući iskušenja silovanja u snu, podsvjesnu biseksualnost i, stjecajem okolnosti, nekrofiliju – koji je smisao masturbatorskih fantazija o nekome za koga se ispostavlja da je mrtav već dugo vremena, u periodu tobožnje ‘veze’...“ Roman Bezbojni Tsukuru Tazaki i njegove godine hodočašća (Shikisai o motanai Tazaki Tsukuru to, kare no junrei no toshi, 2013.) pripovijest je o životnim neprili- kama društveno neprihvaćena mladića, odnosno mladića koji misli da je društveno neprihvaćen, ali je zapravo žrtva lažne optužbe za silovanje jedne svoje mladenačke prijateljice, iz naizgled kompaktnog mješovitoga društva sastavljenog od dvije dje- vojke i tri mladića. Premda ne zna za što je optužen (naravno, kafkijanski motiv), odbačen, najprije pomišlja na samoubojstvo (referenca na Camusa), a onda prona- lazi izlaz u zanimanju koje istinski voli – projektiranju željezničkih kolodvora (opet tipična Murakamijeva karakterizacija lika nečim neobičnim, nekim hobijem, fiksa- cijom, traumom…). Dani mu prolaze bezbojno (jedini mu je hobi plivanje, a Mura- kami je poznat kao strastven trkač i triatlonac koji dugo i često pliva), dok ne upozna djevojku u koju se (valjda, iako je na to teško jednoznačno odgovoriti) zaljubi, te on nakon jednoga neuspjelog seksa (impotencije) na njezin nagovor kreće u „hodoča- šće“, od Japana do Norveške, u potrazi za bivšim prijateljima i prijateljicama te od- govorom zašto su ga odbacili svi koji imaju boju u imenu, osim njega koji je u imenu bezbojan (dosjetka kakve Murakami voli, a izgleda i čitatelji) te kako bi si ponovno vratio (znate već kakvu) moć. „Murakami uspijeva stvoriti prepoznatljivu i zavodljivu kafkijansku atmosferu punu dvosmislenosti, ali ovaj put je većinu zagonetki ostavio neriješenima i otvoreni- ma“, piše Mark Lawson, ali meni se čini da je (osim česte nedovršenosti i otvorenosti, koja se izgleda mnogima sviđa, iako se ponekad čini kao da autor ne zna do kraja što sa svim tim otvorenim ili naslućenim rukavcima, pitanjima i tajnama) prvenstvena nakana ovoga romana bilo vraćanje na „pozicije“ nedostignute Norveške šume , onaj fitzgeraldovski vapaj za izgubljenom mladošću i svim mogućnostima koje su nam nekoć pružale godine pred nama, koje smo manje ili više iskoristili ili prokockali, jer je „…to divno razdoblje našega života završilo i nikad se neće vratiti. Sve one čude- sne mogućnosti koje su nam se tada pružale progutalo je vrijeme“, kako kaže Mura- kamijeva junakinja Sara iz svog finskoga egzila.