Nova Istra

192 KRITIČKI PRISTUPI I OSVRTI Mirko ĆURIĆ onomad, ali ništa za to – sutra ćemo poletjeti brže, još dalje ispružiti ruke…A onda jednog lijepog jutra… I jedrimo tako, kao brodovi protiv struje koja nas neprestano zanosi natrag, u prošlost…’ I što bih ja tu imao dodati kada je sve rečeno. O Gabri- ću, o meni, o svakom čovjeku!“ Nadam se da čitatelj Nove Istre neće ovdje zauzeti prijeziran i oštar stav! Naime, onaj o neumjesnosti književne usporedbe slavnoga Harukija Murakamija i moje malenkosti, ali mi se ipak čini umjesnim ukazati na činjenicu da smo istim kultur- nim utjecajima izloženi u Tokiju i Đakovu te da je potraga za srećom univerzalna „od Jadrana do Kitaja“ pa preko Japanskoga mora i dalje, i da postmoderni književni modeli imaju slične obrasce u Hrvatskoj i Japanu. Norveška šuma , jasno je od naziva pjesme The Beatlesa , ima i svojevrstan soundtrack , što je inače obilježje Murakamije- ve proze, a slično je i s romanom o kojemu pišem ove „stavove“. Haruki Murakami rođen je Kyotu, 12. siječnja 1949. Dramsku je umjetnost stu- dirao u Tokyju (Waseda Daigaku). U istome je gradu je od 1974. do 1981. sa su- prugom vodio jazz -klub.„Najpopularniji je (izdanja njegovih djela postižu u Japa- nu višemilijunske naklade) i u svijetu najprevođeniji suvremeni japanski pisac. Već je prvim svojim romanom Slušaj vjetar kako pjeva (Kaze no uta o kike, 1979.) ste- kao široku čitanost među mlađom publikom, željnom otklona od intelektualizma i političkih tema poratne japanske književnosti, ali i zadobio negativne ocjene dijela japanske kritike, većinom zbog neskrivenih utjecaja zapadnjačke, osobito američke književnosti.“ Osim Norveške šume , koja možda nije najbolji Murakamijev roman, ali je svakako najpopularniji, noseći u sebi neku opojnu melankoličnu privlačnost, pročitao sam Murakamijeve romane Moj slatki Sputnik (Supūtoniku no koibito, 1999.), IQ84 (2009-10.), koji je naslov aluzija na najpoznatije djelo ( 1984. ) engleskoga književnika Georgea Orwella, Pleši, pleši, pleši (Dansu, dansu dansu; 2007.) te jedan od njegovih najsloženijih romana Ljetopis Ptice Navijalice (Nejimaki-dori kuronikuru, 1994-95.) kojim je, osim publike, zadobio i poštovanje japanske kritike, jer je izišao iz uobičajenih tematskih okvira i pozabavio se mračnim stranama te frustracijama japanskoga militarizma (i tamo, izgleda, kritika voli kada se preispituje i kritizira svoje…). Godinama se govori/lo kako je Murakami kandidat za Nobelovu nagradu, ali je vjerojatno neće dobiti i to – zasluženo. Uspješan je i vješt pisac, popularan i rado čitan, ali kad pročitate nekoliko njegovih knjiga, shvatite da je stvorio dobitnu književnu kombinaciju, koja ipak ne zadovoljava najviše kriterije, prema kojima, barem tako priželjkujem, dodjeljuju najvažniju/„najvažniju“ književnu nagradu. Naime, u Murakamija je puno predvidljivosti, postoje stalni,„amblematski moti- vi“: recimo, glazbena podloga koja nosi značenje važno za radnju romana ili barem