Nova Istra

191 Mirko ĆURIĆ KRITIČKI PRISTUPI I OSVRTI Ovaj uvod je, kako se to nekada pisalo, „drugarska samokritika“ provincijskoga duha koji je obilato urodio (i) u pisca ovih redaka, te ga je godinama odvraćao od či- tanja ovoga zanimljivog japanskoga pisca, koji vjerojatno neće dobiti Nobelovu na- gradu (što priželjkuju njegovi brojni obožavatelji), ali zaslužuje da uz njegove knjige potrošimo djeliće svojih života. No, dosta uvoda: idemo do Murakamija. Jednoga ljeta naletio sam na nekoj ras­ prodaji na Murakamijevu Norvešku šumu (zaintrigiran zbog naslova prema pjesmi omiljenih mi The Beatlesa ) i počeo je čitati na plaži Gabine u Kaštel Štafiliću. Opila me specifična atmosfera romana i pročitao sam ga „u dahu“, uz šum mora i ciku dje- ce koja se igraju na plaži. Čudeći se, otkrio sam kako je Norveška šuma roman ka- kav sam i sâm želio napisati, zapravo, kakav sam pokušao napisati, odnosno napi- sao, pa sam ga 1996. objavio pod nazivom Povratak u doba jazza , nadahnut Velikim Gatsbyjem i Francisom Scottom Fitzgeraldom, koji nam je obojici (tako sam pročitao o Murakamiju, a za sebe znam) među omiljenim piscima. Moj Filip i Japančev Toru Watanabe učinili su mi se vrlo sličnim likovima, makar je radnja mojega romančića smještena u devedesete godine prošloga stoljeća, a njegova u famozne šezdesete. Čak smo u duhu postmodernističke poetike, Murakami i ja, citirali neke kultne Fitzge- raldove rečenice, recimo onu o zelenome svjetlu na vrh lučice, preko puta Gatsbyje- va dvorca, simbolu nečega bliskoga, primamljivog, naizgled dohvatljivog, a zapravo nedostižnoga u životu. Fitzgerald piše: „Gatsby believed in the green light, the orgastic future that year by year recedes before us. It eluded us then, but that’s no matter – tomorrow we will run faster, stretch out our arms farther…And one fine morning... – So we beat on, boats against the current, borne back ceaselessly into the past.” Murakami otpisuje (dopisuje? nadopisuje?): „Bilo je lako pogoditi koja je njezina soba. Samo sam trebao pronaći jedini prozor u kojemu je podrhtavalo slabo svjetlo. Dugo, dugo sam gledao u tu osvijetljenu točku. Podsjetila me na nešto poput po- sljednjeg otkucaja umirućeg žara neke duše. Htio sam skupiti ruke nad onim što je ostalo da ga održim na životu. Gledao sam i gledao onako kako je Jay Gatsby noći- ma gledao sićušno svjetlo na suprotnoj obali“. Moj roman završava u posve sličnome tonu:„U tom Fitzgeraldovu romanu bilo je toliko toga što sam mogao prepoznati, osjetiti opojnu glazbu melankolične prolaz­ nosti. Ta knjiga bacila je novo svjetlo na ono ljeto s Gabrićem i Ivanom. Nikog od njih nisam mogao ni želio osuđivati. Uostalom, tko sam ja da se bacim kamenom na nekoga? Sačuvao sam u srcu sjećanja na te prekrasne dane svjestan da su moje bla- go koje mi nitko ne može uzeti. Prepisao sam u jednu bilježnicu, koju sam ponio sa sobom u rat, završne rečenice iz Velikog Gatsbyja : ‘Gatsby je vjerovao u zeleno svje- tlo, u opojnu budućnost koja iz godine u godinu uzmiče pred nama. Umakla nam je