Nova Istra

190 DOSEĆI ZELENO SVJETLO (O piscu koji je odbio „alternativnoga“ Nobela) Haruki MURAKAMI: Bezbojni Tsukuru Tazaki i njegove godine hodočašća , Vuković & Runjić, Zagreb, 2014., 318 str. Prijevod djela: Shikisai o motanai Tazaki Tsukuru to, kare no junrei no toshi ; prevedeno prema: Colorless Tsukuru Tazaki and His Years of Pilgrimage . Prevela: Maja Šoljan. Tko nije profesionalni književni kritičar, može pomnije birati što želi, a što ne želi čitati, pogotovo može birati o kojim će pročitanim knjigama pisati, a o kojima ne. Jedan od pisaca koje nisam imao volje čitati niti o njima pisati, unatoč podatku kako je to „najpopularniji i u svijetu najprevođeniji suvremeni japanski pisac, čija djela dosežu milijunske naklade“, bio je Haruki Murakami. Zašto? Nije teško odgovoriti: zato što je japanski pisac! Baš kao što svi koji piše- mo i objavljujemo u „provinciji“ znamo da „nas“ neće netko olako uzeti u ruke, baš zato jer smo književnici iz Đakova, Vinkovaca, Našica, Đurđevca, Županje, Met- kovića… ili sličnoga malog hrvatskoga grada. T ȁ tko bi to uopće poželio čitati ro- man pisca, recimo, iz Đakova, kada glavni grad svih Hrvata vrvi talentima, idejama, sjajnim pričama i intrigantnim temama za roman, naglašene urbanosti. Asfalt „me- tropole“ nadahnjuje, a „provincija“ zatomljuje svaki talent, ako se iz nje ne pobjegne. Tako i naša djela i djelca uglavnom zaobilaze komisije i povjerenstva koja drže kesu s novcem (a znamo: s dukatimi kraljevi idu , pisao je Držić dok je tražio mecene po svijetu), nema nas u knjižarama i u knjižnicama, a da nešto vrijedimo, zapravo, ne bi- smo ni ostali živjeti i stvarati u tim našim mjestima, koja su tek pogodna da se u njih (literarno) vrati junak kakvoga uspješnog autora, kakav novovjeki Filip Latinovicz i zgrozi se nad jadom, blatom i mizerijom iz koje je potekao, ili se pak kao Ujević, sjedeći u nekoj važnoj gradskoj kavani, uz vino ili makar kavicu, prisjeti „malenih mjesta srca svoga“, kada ga nadahnu neimaština, glad, jad i čemer zavisti i mržnje manje uspješnih...