Nova Istra

188 KRITIČKI PRISTUPI I OSVRTI Mirko ĆURIĆ romaneskne trilogije, Rajzl je napisao i nastavak, opet roman lika – Martin Tišljer – u kojemu je glavni junak, ponovimo, zapravo njegov otac, čest lik autorovih priča i romana, ovaj put u potpuno novim dimenzijama: autor saznaje dramatičnu sudbinu svoga oca, koju je on godinama uspješno krio od svoje obitelji, a miran, šutljiv i povu- čen seoski stolar Martin odjednom postaje akter dramatičnih i surovih ratnih i po- ratnih događanja, koje Rajzl iznimno uspjelo oblikuje u vrlo čitljiv, ali slojevit roman. Njegov Dragotin i okolna sela postaju neke vrste slavonskoga „Midsomera“, gdje se ispod prividne idile i učmalosti provincijske sredine kriju dramatični događaji, bur- ne ljudske strasti, likovi i događaji za priče i romane. U ovome je djelu najvažniji sloj druga strana priče o ocu, svojevrsna dekonstrukcija dječje legende o ocu (kakva je prisutna od biblijskih vremena, kada se Noini sinovi rugaju vlastitu ocu), otkrivanje skrivenih tajni, dramatične, nepoznate sudbine koju, sada već zreo sin, iskusan pi- sac, otkriva čudeći se. Ovdje nije riječ o šoku koji je, primjerice, doživio slavni Péter Esterházy doznavši da je njegov voljeni otac, izdanak drevne i ponosne plemićke obitelji, zapravo bio kukavni suradnik mađarskih tajnih službi – osjećaj koji donosi Martin Tišljer suprotan je. Ovdje se radi o ocu koji u smrt odnosi svoje tajne, ali ne tajne o suradnji s režimom ili režimima, već tajne o strašnim iskušenjima i poniženji- ma koje je kao mali čovjek, slavonski folksdojčer , morao doživjeti i proživjeti u vihoru Drugoga svjetskoga rata i poraća – a krije ih da ne bi naudio obitelji, posebno djeci. Autor je doslovce šokiran pričom svoga oca, koja mu se tek sada otkriva, koju istražuje poput kakvog detektiva, ispituje rijetke žive očeve suvremenike i prijatelje te shvaća da je onaj brižni i marljiv otac, doduše šutljiviji no što su to bili očevi nje- govih prijatelja, sakrivao svoja poniženja i osobnu golgotu kako bi zaštitio obitelj, posebice sina, koji je u obitelji bio najznatiželjniji i najnadareniji. Kako bi Adam Rajzl mogao napisati bogat opus priča i pjesama za djecu: nakon Topota bijesnih konja (1983.), zbirke Kad su trešnje dozrijevale (1996.), Izgubljeno zlato (2001.), Ljubav pod kišobranom (2007.)…, kako bi i dalje mislio da je njegov Dragotin pozornica za idilično dječje odrastanje, gdje su nesretne dječje ljubavi naj- veći izazovi, ili kakav namrgođen susjed kojemu se ne bi svidjelo to da mu dragotin- ski mangupčići kradu trešnje…? Kakav bi bio Rajzlov životni i profesionalni put da mu je otac ispričao kako su ga kao foklsdojčera nekoliko puta vodili na strijeljanje ili kakvim su se neljudima pokazali neki njihovi susjedi, teško je odrediti i točno znati, ali je Tišljer riješio sina te kušnje…Martin Tišljer morao je odgojiti djecu i proći kroz život kao pripadnik „poraženih“, iako u njemu nije bilo ideologije ni mržnje, iako je sve što je bio, postao, doista bio bez vlastite krivnje ili zasluge. Ali, tako je svijet sačinjen, poručuje Rajzl. Osim legendi o izgubljenu zlatu, Dragotin i svi naši Dragotini kriju svjetove tajne, traume, koje valja iznijeti na svjetlo dana. I upravo to radi Rajzl s romanesknom „dragotinskom“ tetralogijom. Već u