Nova Istra

185 Franjo NAGULOV KRITIČKI PRISTUPI I OSVRTI / ili su ih drugi / uvjerili / da je to prirodno / da to treba / rađati Hrvate / upisati ih na vjeronauk / voditi ih na / klavir trubu / trombon violončelo / violinu frulu / flautu ples karate . Pjesma je Klasična šaljiv komentar dualističkoga načela postojanja, a tekst Literarna ističe iskustvo literarnosti/poezije kao neuvjerljive zamjene za neostvari- vu egzistencijalnu stabilnost: partijski sekretar / ravnatelj (škole) / porukom / daje do znanja / da više neće trebati / tvoje usluge / unatoč susretanju i pozdravljanju / u školi / a ti se osjećaš ponosno / literarno . U tekstu Rastavljena primjetan je zazor od makar i pretpostavljene dvojine. Tekst Majka , pak, ginsbergovsko je obraćanje subjektice sebi samoj, oprimjereno neuspje- lim spojem s momkom čiji su se planovi nenadano poremetili. Zahvaljujući stilski potentnoj anafori, završnica je teksta osobito upadljiva: koncert je otkazan / ni novce nisi uspjela / potrošiti / jer ne idete na pizzu / s pršutom i rikolom / vozi te kući / i ne vadiš bicikl / i ne zoveš nikoga / i ne odlaziš u grad / te prohladne večeri / petog mjese- ca . Pjesma Koncertna lucidan je komentar konzumiranja tzv. besplatne kulture, što je uvelike svojstveno „palanaštvu“ duha te, posljedično, malograđanštini. Treća je cjelina Kip slobode sa zaključnim tekstom Slobodna , gdje subjektica ustvr- đuje kako bi prihvaćanjem rodno uvjetovanih pravila igre nedvojbeno isprovocira- la vlastit egzistencijalni progres, čemu se pak suprotstavlja, makar neuvjerljivo, pri- stajanjem uz oponirajuće, kvazislobodarsko pozerstvo: znam taj pogled / (sigurno) bi mi bilo lakše / u životu / da imam auto / cipelice / haljinice / i naušnice / da se fino našminkam / da imam glupe prijateljice / i da pijem glupe kavice (…) da ne pišem / glupi dnevnik / s glupim farbama / glupom lijevom rukom / da mi soba nije arhetip ka- osa / i tako dalje / ja sam / kip / slobode . Zaključno: novo ukoričenje Maje Urban rukopis je koji bi, vjerujem, mnogi teo- retičari književnosti ocijenili poetički stvarnosnim. Pristajem uz tu mogućnost, to sam jasno naznačio i u uvodu, ali uz djelomičnu suzdržanost stoga što ponekad ni- sam načistu po čemu bismo to neku poetiku mogli odrediti stvarnosnom (i u toj dvojbi, znam, nipošto nisam usamljen). Kako bih znao ima li stvarnosna poetika još što ponuditi ili ne, morao bih biti apsolutno siguran u značenje navedene sintagme. Stoga ocjenu o tome prepuštam mudrijima. Jednako kao i o možebitnom femini- stičkom pedigreu ove zbirke, čemu autorica inače nije sklona, a za što bih, pak, riječ prepustio teoretičarima feminizma, grozeći se pritom beskrupuloznih stručnjaka opće prakse kojima nije problem prigodničarski (pr)ocijeniti što je god u određe- nom trenutku potrebno. Ono što, međutim, sa sigurnošću mogu potvrditi i naglasiti jest autoričina smje- lost, štoviše, neupitna građanska hrabrost da nerijetko eksplicitno prokaže našu, ov- dje i sada, malograđanštinu i licemjerje, jasno ističući stereotipe – kako rodne tako i one socijalne uvjetovanosti.