Nova Istra

182 KRITIČKI PRISTUPI I OSVRTI Franjo NAGULOV Zbirku Kip slobode uredio je Majin sugrađanih, značajno ime suvremenoga hrvat- skog pjesništva, Delimir Rešicki. Rukopis je to jednostavnoga koncepcijskog ustroja podijeljen u tri cjeline (35 + 29 + 1) koje, dakle, sadrže šezdeset i pet pjesama. Ele- menti semantičke razlikovnosti cjelina postoje, ali nisu odveć jasni, tako da je pitanje ustroja donekle problematično, što, međutim, znatnije ne utječe ne ukupan pozitivan dojam ni po višestrukom čitanju. Valja naglasiti kako su za naslove pjesama isko- rišteni (pretežito opisni) pridjevi kojima je pobliže odrediti (ne uvijek te ne posve jasno) ženski subjekt koji ćemo, na tragu autoričine smjelosti, nazvati subjekticom (osim u slučajevima kada to doista nije moguće). K tomu dodajem i gotovo potpun izostanak interpunkcije uz razmjerno nepoštivanje pravopisne norme, no uz solid- no uvažavanje jezičnih zakonitosti (gramatičke „dogme“ jezika). Tekstovi su mono- strofičnoga ustroja. Prva je cjelina, naslovljena Slobode , otvorena tekstom Nespašena koji posve lako možemo čitati kao preispitivanje identiteta kroz negacijsku prizmu subjektičina od- nosa prema materinskome jeziku: majo / nemoj se vezati / za prokleti / materinji je- zik / zaboravi ga što prije / pisat ćeš na drugom i trećem / naći će se adekvatniji / koji ti bolje stoji / koji ti paše . Rukopis prepoznatljivoga stilskog opuštenjaštva i pričljivosti, uz nerijetka posezanja za vulgarizmima, jasno (koliko je to uopće moguće) koketi- ra sa stvarnosnom poetikom čemu kao primjer ističem tekst naslovljen Ispričana , uz dodatak kako iz subjektičina monologa proizlazi posredno autoričino iskustvo spo- menute posvećenosti sportu što, naposljetku, eksplicitnije do izražaja dolazi u tekstu naslovljenom Sportska . Subjektica se, dakle, učestalo obraća sebi samoj – što uz iro- nijski odmak, što uz samoprijekor kao, primjerice, u gotovo pokajničkoj lamentaciji naslovljenoj Kriva . U tome primjeru razvojna linija iskaza na mahove nejasnom čini poziciju adresata, dok je između pojmova subjektica i adresantica moguće uspostaviti semantičku istovjetnost. Iz navedenoga, što je u knjizi učestalo, primjetan je manje ili više postojan kontinuitet rodnoga transponiranja subjekta/subjektice građanski hrabre literarne smjelosti. Tekstovi poput onoga naslovljenog Plodna sugeriraju makar epizodno posezanje za metodom tzv. automatskoga pisanja. Tekst je to intrigantan i zbog inverzije, ov- dje čak ne rodnih već spolnih, uloga o čemu svjedoči uvodna (sada subjektova, a ne subjektičina, jezično ne posve „korektna“) jadikovka: što ako si opet trudan / sanjao si da te mama vodi kod ginekologa / što ako su nestanak novčanika i trudnoća / koz- mički povezani . Završnica teksta nudi potpunu identitetsku diverziju: ne paničari / ni kad ti nestane / novčanik / s friškom osobnom / i kompletnim dokumentima / upra- vo si pročitao / knjigu poezije / koja nije tvoja / hoćeš / svoju knjigu . U ironijski (pre) naglašenu tekstu Bijela subjektica se pozicionira u obnašateljicu normom predviđe- nih uloga, transfigurirajući se u objekticu: ni alkoholom se nisam dala / udobrovoljiti