Nova Istra

177 Franjo NAGULOV KRITIČKI PRISTUPI I OSVRTI što slabija pjesma Betonske oči . U tekstu Nekoliko godina mira uočljiva je vrlo suptil- na intertekstualna gesta utisnuta u niz mikroslika na tragu stvaralačkih vrhunaca, primjerice, Gorana Rema (pri čemu prvenstveno mislim na Removu zbirku Film iz 2005.): Uvijek je to neki zvuk, monotonija teretnog vlaka i panika / lokomotive, uvijek je to odjek s crkvenog tornja, / taj nagli podivljali lavež koji prene baku, mobitel Andre- ju. / Moloko i Portugal.The Man u ćoškovima, / među dovratcima, / pletu zamke no- vim uspomenama . Svakako vrijedi istaknuti antologijsku završnicu teksta Trag Neila Armstronga , naime: U krajoliku obasjanom isušenim morima, / krijem se u sjeni čovječ- jega otiska . U tekstu Invazija promišljeno je ljekovito svojstvo medijski uvjetovane stvarnosti koja prestaje biti tek alternativnom te postaje dominantnom, a zamjerka ide tek u odnosu na ne posve logično posezanje za zagradom u trećoj strofi. Podze- mni oblaci tekst je izraženije narativnosti te mjestimice kvalitativno iznimnih gomi- lanja mahom depresivnih slika. Završnicu teksta pritom možemo čitati i kao nena- metljivu društvenu kritiku na što se, u konačnici, izvrsno nadovezuje Smrt na kraju lanca , kojim je propuštena prilika zaključiti ciklus. Treću cjelinu otvara tekst deskriptivne prirode naslovljen Viroza, ujedno i jedan od najuspjelijih, uz estetski osobito upečatljivu završnicu: Ljušti se vlažna plijesan, kreč, pada na kapke, / na mobitel i rasklopljeni laptop, / pada na sumrak / i san u mač- jem uhu . Tekst Polarna svjetlost ističe semantičku istovrijednost prostorno izolira- ne svjetlosti i straha/tjeskobe, a uz mjestimične naznake tendencioznosti vidljive osobito u sintagmatski problematičnoj predzavršnoj strofi: Utovljena elektromagnet- skim tjeskobama / ona je klaustrofobična i usamljena kao / fizičko tijelo u onostranosti . Stvarnosni paralelizmi, čije se prvenstveno semantičke niti hipotetski sijeku jednom i negdje u vječnosti, domišljato su prikazani u strofično ustrojenom tekstu Lozin- ka, pri čemu također podvlačim dobru završnicu: Biti drvo u bolničkom dvorištu. / U hladovini kojeg poželim oboljeti i / provoditi duga provincijska popodneva na klupi. / Bez boli, bez straha, zauvijek. / Rub grada je rub života a / sunce sjaji kao na nekoj / drugoj planeti . Ponavljano možda u meditativnom tekstu Kucanje zidnog sata stil- ski je pojačivač propitkujućeg iskaza u odnosu na, naglašenom smrtnošću, gnose- ološki obezvrijeđen subjekt. Stilski je lucidno supostavljanje afirmacije i negacije u tekstu Ponornica , na tragu stvaralački zrele,„plaćeničke“ faze frontmena te čestoga tekstopisca kultnoga vinkovačkog rock-sastava Majke , Gorana Bareta: možda sam sudjelovao, možda nisam, / dodao kamen na guštera, prešutio. / Bila je uglavnom noć, ponekad i dan, / znali smo i nismo, iza spuštenih roleta / svijet se naprosto događao . U strofičnom tekstu Reflektor čitamo učinkovit eshatološki negativ. U Fatamorgani , pak, semantičko zadiranje u mogućnosti lociranja lišen metaprostor onkraj dviju esenci- jalnih varijanti sadašnjosti – one faktografski neupitne te one kontaminirane inter- pretacijom te utoliko možebitno revidirane – jezično je virtuozno zaključen: Koliko