Nova Istra

173 Dunja DETONI DUJMIĆ KRITIČKI PRISTUPI I OSVRTI U naizmjeničnu nizanju ulomaka ženske potrage za ljubavi i sjećanjem na mla- dost, odnosno muške potrage za širim prostorima slobode, koja se u različitim ob- licima iščitava iz njegovih ekscentričnih epistola – isprofilirala su se dva ljubavna koncepta. Ženski je ljubavni koncept blizak glamuroznom, estradnome i turbulen- tnom poimanju ljubavi, naklonjen satirskoj i razuzdanoj ljubavnoj spektakularnosti; to je ljubav koja (kako kaže protagonistica,„pomalo histerična spisateljica“,„koja se proslavila pišući ljubiće i scenarije za sapunice“; 146) smeta svima jer krši malogra- đanska pravila, uzima si pravo na otklon, napose od društva kojim vladaju poreme- ćene vrijednosti i licemjerje („A ljubav je jedini istinski spektakl koji se nudi, ako ne volite rat. Ako je ljubav sporedna, onda je sve sporedno. Ako ljubav nije važna, onda ne postoji ništa ozbiljno između rođenja i smrti, osim ozbiljne bolesti.“; „I željela sam biti vulgarna, nepristojna, ekscesna, željela sam buknuti i zaboraviti svoje misli i svoju glavu i svoje udove (…). Bolest me pripremila za ljubav, a obje su neizlječive.“; 88 i 89). Ta se apsolutizirana ljubavna opsesija tijekom priče otrježnjuje i gubi pod pritiskom vrlo krutih realija pa se ženski narativni subjekt sustavno utrkuje s amne- zijom kao i spoznajom o postupnom, ali posvemašnjem osjećajnom i fizičkom ne- stajanju („Ako je ljubavni trud svagda izgubljen, rado tu gubim.“;„Mene će ušuškati zaborav.“; 122 i 146); pritom poduzima žustru literarnu potragu za svojim mlade- načkim emotivnim iskoracima te iz njih iščitava žensku osjećajnu nadmoć („…ali ja sam tebe voljela bolje“; 146). Muška se ljubavna zamisao postupno izgubila u kontekstu širih aktivističkih po- kušaja i sažela u ideji kako „svaki drukčiji život skupo košta“ (144). Njemu je ljubav umišljaj koji smo sami stvorili, kao i dom („dom je tamo gdje ga prihvaćaju, ne tamo gdje si se rodio i gdje živiš“; 135); zato se, posljedično, javlja iz distopijskoga mjesta naslućujući inspirativnost tzv. praznih mjesta, onih bez identiteta, koja se moraju na- knadno oplemeniti („Zanimaju me ta mjesta bez ljudi, pogotovo otkad sam čovjek bez mjesta, otkako je svijet postao tužno mjesto po kojem tumaraju ljudi u potrazi za domom. Traže prazna mjesta za prazne ljude, priliku da sve počne iz početka.“; 137). Ta koncepcija ruši žensko načelo ljubavnoga spektakla; to se očituje i u struktur- nome slogu ovoga narativa: drugo poglavlje priče djeluje kao naknadno nadovezan epilog koji protuslovi, gotovo se ruga svemu čemu je temeljna priča težila. I dok se naslućuje kako je ženski lik izgubio identitet i potonuo u amnezijskome kotlu, muški lik planira oblikovati umjetne replike mediteranske uličice imenovane prema piscu iz dalmatinskoga zaleđa (tj. Dinku Šimunoviću). Muški lik, dakle, vlada nekom umjet- nom, zamalo protuprirodnom improvizacijom prilično zamućene ideje o„transfuzi- ji“ života, tj. pokušajem popunjavanja „praznoga“ mjesta u „opustošenim gradovima svijeta“ uspomenama na autentično urbano mediteransko mjesto (usput, ništa nas