Nova Istra

172 KRITIČKI PRISTUPI I OSVRTI Dunja DETONI DUJMIĆ je identitetske kvalifikative i korijene te istodobno spoznajno sazrijeva, psihofizički odrasta, štoviše – stari u stalnoj utrci s vremenom, zaboravom i bolešću (tj. posljedi- com prometne nesreće i gubitka pamćenja zbog čega na kraju gubi pravo na prošlost kao i budućnost). Predmet je njezine potrage ekscentričan i neshvaćen konceptual- ni umjetnik, performer, pjesnik i aktivist te voljeni partner koji je nakon ljubavnoga prekida netragom nestao ostavivši samo pisane tragove. Njemu pripada drugi omanji dio ove proze koja se prostire povećim zemljopisnim rasponom: protagonistica putuje, doslovno i u mislenim rekonstrukcijama ljubavne prošlosti na relaciji od Ljubljane, Zagreba do Splita te uzbrdo do dalmatinskoga za- leđa i bosanskih planinskih zabiti; u drugom poglavlju romana priča je učinila golem prostorni skok te dosegnula do Detroita, gdje se skrasio odbjegli umjetnik u odmaku od besmisla te zaglibio u američkom egzilu i vlastitim frustrirajućim spoznajama o raznim životnim apsurdima, među kojima prednjači vjera u idealnu ljubav. Prvoosobni ženski iskazi tijekom su čitava teksta isprekidani epistolarnim frag­ mentima zahvaljujući kojima se sustavno potvrđuje intelektualna nazočnost muš- koga kreativnog uma kao poticaj svekolikih potraga. Dakle, pisma su dokazi njegova neprikosnovena postojanja u priči i povod ženskoj ljubavnoj žudnji, a njihov je zapis bio potaknut konkretnom no bizarnom činjenicom: preglasnim noćnim ljubavnim igrama nepoznata para u jednoj splitskoj ulici. Ljubav je na taj način dvostruk pokre- tački element pa zato ova „romansa“ i počinje Pozdravnim pismom tada još nevidljiva lika koga naratorica traži i koji u pismima čitatelju, pismima urbi et orbi – rekonstru- ira, odnosno, iznova gradi motivirajući,„idealan“ mediteranski životni prostor. Riječ je o uskoj splitskoj uličici Dinka Šimunovića koja je, zbog svoje zbitosti, specifično mjesto življenja: načinjena je po ljudskoj mjeri, sa svim prednostima i nedostatcima takva prostora te važna u beskrajnome lancu ljudskih uzajamnih veza, komunikacij- ske otvorenosti, ovisnosti, bliskosti, iako uvijek izložena malograđanskim opstrukci- jama koje proizlaze iz mentalitetne sirovosti, grubosti, zavisti ili pak svjetonazornih kalupa nekih pojedinaca iz toga specifičnog miljea. Takvoj uličici žudi otuđen i ne- shvaćen konceptualist te idealistički planira ostvariti njezinu američku repliku. Osta- la njegova pisma pripisana su raznim fiktivnim potpisnicima (pismo ratnoga vetera- na, djevojčice, bankara, bolesnice, biciklista) i antropomorfiziranim bićima (pismo sretnoga psa, ravnodušna Boga, duha Dinka Šimunovića, nerođene pjesnikinje) i sva su izazvana istim motivirajućim polazištem iz banalne mediteranske svakodnevice, preglasnim noćnim igrama ljubavna para iz iste uličice. Pisma zato sadrže i elemente stilske raznolikosti kojima se, na neki način, parodira ideja znamenitih Queneauo- vih Stilskih vježba i ističe kako ne postoji neutralan način pripovijedanja niti idealno zaokružena/završena priča, nego je svaki tekst bezgranično otvoreno djelo pogodno različnim interpretacijskim čitanjima.