Nova Istra

164 Ivan ZORIČIĆ ,(1937. – 2018.) PRIČA O KOŠTELI (iz rukopisne ostavštine) Na blagoj uzvišici uz pojatu raslo je ogromno stablo koštele (koprivića, ladonje). Ja ju pamtim po dvoma. Prvo, njezino deblo bilo je pri dnu toliko debelo da ga ni dvo- jica muškaraca ne bi mogla obgrliti. I, drugo, imala je bujnu i široku krošnju koja je usred najvećih ljetnih vrućina pružala ugodnu hladovinu za sve ukućane i pridošli- ce. U njezinu hladu za toplijih dana sjedili bi najčešće na travi ukućani i razgovara- li, dok bi sa zapada pirkao lagan i osvježavajući povjetarac. U popodnevnim satima negdje oko 5 sati kretalo se za poslom, izgonilo blago na ispašu. Ta je koštela predstavljala pravi izazov za nas djecu, ali i za roditelje. I to zbog nje- zinih plodova, crnih slatkih bobica. Svako proljeće ona bi bujno prolistala, a malo zatim na zelenim mladicama stali bi se javljati grozdovi plodova. Spočetka to su bile sitne zelene bobice čiji su rast i bubrenje djeca sa znatiželjom pratila. Negdje na po- četku ljeta zelene bobice počele bi mijenjati boju u rumenkastu pa u crnu. Čim bi stale rudjeti, mi bismo se djeca počeli penjati na stablo i brati redom grozdiće na ni- žim granama. I tu je počinjala briga roditelja da se koje dijete ne sklizne i padne na tlo s nekoliko metara visine. Naravno, to je uvijek išlo uz viku i uvjeravanja. No pra- (foto: hrcak.srce.hr )