Nova Istra

147 Karl KRAUS NOVI PRIJEVOD koja se nije mogla moliti, a da se ne kurva. Ona, koja se nije mogla kurvati, a da se ne moli! Koja je grijeh profanirala kajanjem, užitak zaslađivala patnjom! Ona, koja je u onom nedokučivom pogrešnom zaključku, što je u optjecaj dospio 500 godina nakon Konfucija, trpjela vječno umiranje i pomirila se zarad svjetlije nade s mrač- nim ispunjenjem kao nužnim zlom. Ona, čiji je život bio smrtni strah i strepnja pred životom. Sad joj se dogodilo to da, ne znajući što joj je dužnost a što užitak, opomenuta i zavedena, na putu na kojemu lupanje srca otvara vrata radosti, zapad- ne u opijumsku maglu koja joj je obećavala svjetliju blaženost nego i sam tamjan. Sad joj se dogodilo to da nabasa na žutu ruku koja ju je milovala, udavila i spakira- la u putni kovčeg. Koljena joj konopcima privukla pod bradu, lice posula živim va- pnom – tako je iz plavoga kreveta s baldahinom dospjela u putni kovčeg... I sad se svijetom širi smrad raspadanja. To je najveći događaj koji je moralno čovječanstvo doživjelo otkako mu se dogo- dio moral. U međuvremenu zbivahu se djela ili slučajnosti, odluke duha i opozivi prirode. Pobjede i porazi jedne zemaljski gorde tehnike koja se tek nakon zemljina slijeganja ramenima uzdignula do problema. No, ovdje je nebeski sigurna etika doži- vjela svoju Messinu 11 . Ovdje je problematičnim postalo sve što je dvije tisuće godina vrijedilo kao samorazumljivo. Na krateru za koji smo naivno vjerovali da je ugašen sagradili smo kolibe, s prirodom smo razgovarali ljudskim jezikom i, budući da je nismo razumjeli, vjerovali smo kako se više ne miče. No, ona je sve to vrijeme slavila svoje vrele „fešte“ i našom blaženom sigurnošću hranila svoj zemaljski požar. Spol- nost smo smatrali zastarjelom, usvojili smo konvenciju da se o njoj više ne govori. Izgledalo je da udana bludnica priroda, pripitomljena socijalnim vezivanjem, ispušta samo onoliko topline koliko je neophodno za našu ugodu i da nam sva vatra koju ona inače ima dostaje za kuhanje juhe. Sad tek shvaćamo da ona svoju nasladu nije sve vrijeme žrtvovala našoj tlapnji, ne, nego je našu tlapnju činila sluškinjom svoje naslade. Sad tek otkrivamo da je naša zabrana za nju bila poticaj, naša tajna bijaše njena prigoda, naš sram njen izazov, naša opasnost njen užitak, naša zaštita njezin pokrivač, naša molitva njezin zov na parenje. Sve što je u svijetu suzbijalo užitak po- stajalo je pomoć i okovana je ljubav voljela okove, pretučena voljela je bol, okaljana ljubila prljavštinu. Osveta prognanoga erosa bijaše čarolija koja sav gubitak preobra- žava u dobitak. Lijepo je ružno, ružno je lijepo; ono čega se budna svijest zgraža vabi je u omami naslade. Prinčevi života nisu to mogu shvatiti 12 . 11 U Messini se nekoliko godina prije nego što je Kraus napisao ovaj tekst dogodio katastrofalan potres s gotovo sto tisuća poginulih. 12 „Prinčevi života nisu to mogli shvatiti“. Misli se na Mojsija i Isusa, koji nose naslov dux vitae i u njemačkim se prijevodima Biblije pojavljuju kao „Fürsten des Lebens“. Krausu zbog veze s prin-