Nova Istra

146 NOVI PRIJEVOD Karl KRAUS Traži se čovjek za veliko tekstilno poduzeće. Netko bi pomislio da mu se tu nudi mogućnost sjedinjenja s nekom ženom, ali ne, riječ je o eventualnom sjedinjenju s tkaonicom. Nijednom se riječju ne spominje žena. Da između tekstilnoga poduzeća i tkaonice mjesto nalaze pojmovi poput ljubavi, ljepote, vjernosti, nevjere, obljube, trudnoće i sličnih popratnih pojava, nigdje se ne daje naslutiti. Opasnost za ovaj brak neće biti impotencija nego insolvencija; pojavi li se kakav „kućni prijatelj“, sumnjat će se da je posrijedi nelojalna konkurencija, a protiv djece vrijedi zaštitni znak. Moralo bi se do groba pratiti duševni život žene koja ovdje između redaka vene. Ne bi treba- lo bacati bombe na kraljeve, nego bi se ovakav bračni par moralo izvaditi iz kreveta ili sa premijere u Volkstheatru i okupljenome narodu dati zornu poduku o velikome zločinu svijeta. Stereoskopski se ne prikazuje kako se svlači pariška kokota. Nego se uz zvuke Chopinova posmrtnoga marša u svim sobama uživa u predstavi gledajući kako kći tekstilca čita prijedloge upućene na „Prima P.S. Br. 146“, kako je proizvođač tekstila nagovara, kako se pojavljuje 50-godišnjak iz fine izraelitske obitelji, koji joj se gadi i koji na njoj naposljetku obavi radnju od koje nastaje život i kako joj život u sljedećim noćima i godinama odumire, između Schmerza i Gaide, i kako im djeca izgledaju i što čitaju i kako i ona rastu ususret sjedinjenju s postojećom tkaonicom. Pa ako se ni tada ne uvidi da je administracija u pravu i da uloženo vrijeme zaslužu- je zlatni sat, te da negdje u svemiru vreba veliki mučitelj kako bi smoždio ovaj sjajan, psećim bjesnilom zaražen planet, onda povlačim sve što sam napisao pa preobučen u optimista odoh na krabuljnu večer pjevačke udruge službenika austrijske željezni- ce pod devizom: „Niži, vanjski i drugi razlozi“ 10 . 7. KINESKI ZID Ubojstvo se dogodilo i čovječanstvo bi htjelo zvati upomoć. Ali ne može. Ono, vaz- da bučno, uvijek spremno najjačim vriskom osvetiti i najmanji udarac, ono koje sebi umišlja da je mjera sveg stvaranja, a zapravo je samo neskladan ton u glazbi sfera, ono šuti. Ali mi čujemo tu šutnju, ona ječi nad zemljama i morima, i gdje god se zaori, odgovara joj odjek, nijem kao i krik koji naviješta ubojstvo. Usta svijeta zja- pe otvorena i iz očiju bulji slutnja da se dogodilo ono najveće. Naokolo je sve žuto. Poput dana na koji će stari Bog držati svoj sud. Žuto kao ruka jednoga Kineza i cr- veno kao krv jedne kršćanke. Ruka ju je davila, tako da nije mogla vrištati. Ta nas ruka sve drži za vrat i više nas ne pušta. Je li to kraj jedne moralnosti koja je okove nosila kao ukras? Ona sad na vratu ima žutu vrpcu zbog koje ne može disati. Ona, 10 „'Unt’re, ent’re und and’re Gründ’“ – u bečkom se dijalektu može prevesti i kao:„Donja, vanjska i druga gradska područja“.