Nova Istra

144 NOVI PRIJEVOD Karl KRAUS prstom pokazivali na mene:„Eno ga gdje ide“,„Znaš li onoga?“,„Pa naravno, dabrovi- na“,„Doista ga nije dobio“ – uznemiravala me, grizla me kao što moljci grizu krzno, kad ga čovjeku ne ukradu. Odlučih izbjegavati tu ulicu sve dok cijela priča ne potone u zaborav. No, kad se tjedan dana potom oprezno odvažih vratiti u svoj omiljeni lo- kal, te sa zadnje strane uđoh u gostionicu, pristupi mi žena koja je održavala toalet i reče:„Strašno me je to ražalostilo!“ Nakon što uđoh, sve se oči upriješe u mene i moj ogrtač, a kad ga okačih na vješalicu, netko mi iz kuta doviknu: „Odsad valja otvoriti četvore oči!“, dok se iz drugoga kuta začu:„Jest, na štetama se uči.“ Jedan se konobar onda umiješa i reče: „Ali gospodin je ionako brižljiv“, na što neki glas iz sobe za kar- tanje dobaci: „Oprženo dijete boji se vatre!“ Konobar reče: „Da m’ ga je samo ufatit’, vidio – ...“ Smjesta platih i odlučih po- sjećivati lokal samo noću, kad je u njemu bio drugi sastav gostiju. Ali tek što u pro- mijenjenim okolnostima zauzeh svoje mjesto, neki se engleski dreser konja okrenu prema meni, gurnu stolac preda se, osloni se rukama na naslon i poče:„Jednom su mi ukrali pokrivač za konja...“ Uvidjeh da je moj doživljaj nadrastao pozornost bečkoga stanovništva i stupio u prostor međunarodnoga zanimanja. Pribojavao sam se da bi ovo moglo potaknuti razvoj turizma. Zatvorih se zato u svoj stan i više se nisam po- kazivao sve dok mi se ne učini da je vrelo godišnje doba spržilo svaku smislenu vezu s nekim krznom. Ali tada na svojoj koži doživjeh to da mi priđe crnac koji je tako savršeno govorio njemački da me uzmogne pitati jesu li mi onomad vratili moje kr- zno. Potražih drugi lokal – no njegov me vlasnik ne samo gnjavio svojim pozdravom, nego mi se i obratio riječima: „Kod nas vam se to neće dogoditi!“ Spoznah tako da više nema natrag. Jer tu se bijaše rodio jedan bečki problem. Ra- dilo se jednostavno o činjenici koja je imala tako prihvatljivu draž, tako neposrednu popularnost, da ljude nikakvi obziri prema čovjeku kojega se ticala nisu mogli drža- ti na odstojanju. Solidarnost se ovdje uspostavljala zahvaljujući zapanjujuće jedno- stavnoj spoznaji: da se to svakome od nas može dogoditi! Bio sam uvučen u lanac zajedništva koje je stražarilo nad krznom što mi bijaše ukradeno i doimaše se kao da mi svojim pogledima uzima mjeru za novo, a pritom mi ga ne poklanja. Samo je još trebalo da se za slučaj zainteresiraju i porezne vlasti, koje bi dakako ubrzo mogle utvrditi i to da mi financijske prilike dopuštaju posjedovanje skupoga krzna. Počeo sam zavidjeti kradljivcu. Ne zbog toga što je imao krzno, nego zato što mu ne bija- hu ušli u trag. Zbog toga što je mogao živjeti na slobodi, dok su za mnom dovikiva- li „Stanite!“, i što me je glupost slijedila poput ulovljena pokradenjaka... Odlučih se povući iz privatnoga života. Ostala mi je samo jedna nada. Da se objavljivanjem još jedne knjige uspijem vratiti u zaborav Bečana.