Nova Istra

143 Karl KRAUS NOVI PRIJEVOD ispitivanje? Nikad pa nikad! Ne idem na policiju! Ili barem bijah odlučan da to ne činim dok ne nađu krzno. Nadao sam se, uostalom, kako će oni taj slučaj zataškati i pustiti me da se mirno posvetim svojemu uobičajenom poslu. Kad se s takvim premišljanjima vratih u kavanu i htjedoh potražiti svoj kutak za čitanje, pred njim je stajalo nekoliko gospode koju su inače zanimale samo kasačke utrke, ali se ovaj put bijahu okladili hoću li dobiti svoje krzno ili ne. Oni koji su sma- trali da ću ga dobiti, govorili su: „Neće ga on dobiti!“, dok su drugi, koji su smatrali da ga neću dobiti, svako malo uzvikivali: „Naravno, dobit će ga!“ Tako sam mogao razlikovati ove dvije skupine, iako se o samoj stvari nisam mogao odlučiti. Sjeo sam i iz sobe za biljar slušao povike poput:„Prava dabrovina, velim vam!“ „A ja vam velim da je nerc!“, na što bi se neki treći u raspravu uključio neotesanim: „Astrahan, kako sam rekao!“. Usudih se upitati gospodu hoće li im smetati budem li čitao novine. Oni zanijekaše i prijeđoše na drugu temu, pri čemu je jedan tvrdio da se još sjeća sluča- ja kad su starom Löwu ukrali krzno od tisuću, ravno tisuću guldena, a kad se drugi umetnu pitanjem:„Kojem Löwu?“, i na nj dobi prijekoran odgovor:„Ma onom što je poslije otišao pod stečaj!“, osjetih da više nisam u središtu pozornosti i to me obrado- va. Prihvatih se onih novina koje već godinama umiju privući čitateljstvo time što ne spominju moje ime i potražih bilješku u kojoj je pisalo kako je nekoj privatnoj osobi ukradeno krzno te da je jedan od suradnika imao prigodu razgovarati s lopovom koji je poznat u najširim krugovima. Uto mi pristupi nepoznata dama, izgrdi me zbog moje nemarnosti i upita, općim li još s obitelji T. Odgovorih da ne općim ni s kim te platih račun. Vani me pozdraviše fijakeri, pokazivali su primamljivo na svoja kola i dovikivahu za mnom nešto poput: „Sam’ se nemojte pre’ladit’“. Još, međutim, nisam ispripovjedio kako se sljedećega dana odvijao susret s mojom kućnom pomoćnicom. Ona je zapravo bila kriva za sve jer me, nakon što smo usred svibnja doživjeli snježne oborine, nagovorila da obučem krzno koje je tijekom zime bilo pohranjeno u krznara. Opirao sam se tome jer mi je neodređen osjećaj govorio to da kad padne nov snijeg kradljivci krzna niču kao gljive poslije kiše, dok zgrtača snijega nigdje nema jer općina daje prednost konkurenciji jugovine. No, premda je južina već nastupala, žena je uspjela nametnuti svoju volju i, dabome, pola sata po- tom krzno je ukradeno. Moram sad reći da mi ništa nije toliko neugodno kao sukob­ ljavanja zbog stvari koje su povezane s gospodarstvom, tako da sam, nakon što se nezgoda dogodila, imao samo jednu brigu: kako to kazati svojoj kućnoj pomoćnici? Bila je to uzbudljiva scena i morao sam se koječega naslušati. Jer žensko je srce ovisno o zemaljskim tričarijama pa se i od tuđega posjeda teško rastaje, dok sam ja zapra- vo osjetio olakšanje kad sam za južine mogao napustiti kavanu bez krzna. Općenito me gubitak krzna ostavio hladnim, pogađao me samo gubitak svoga mira. Okolnost da sam se našao u središtu pozornosti i preko noći postao slavan u Beču, da su ljudi