Nova Istra

142 NOVI PRIJEVOD Karl KRAUS nju zbog krađe i upitali me sumnjam li na koga. Sad je i susjedstvo bilo na nogama jer se vijest poput požara proširila velegradom, a službenom su postupku nazočili i brojni prolaznici, među kojima su primijećene i ličnosti koje već bijahu poznate po prisutnosti na premijerama i potresima. Koliko je krađa krzna počinjena diskretno i dostojanstveno, jednako se toliko suosjećanje publike očitovalo neukusno na način izvikivača s tržnice. Jer dok kradljivci krzna nerado skreću pozornost na sebe, dotle bankarski lopovi mnogo polažu na to da ih se posvuda primijeti i u novinama po- imence spomene. Ovdje su se dakako ipak preračunali. Jer novine ne bi spomenu- le ni komet, ako bi njegov rep okrznuo moju glavu. Iz istoga razloga morao sam se plašiti da se šef sigurnosnog ureda neće prihvatiti ovoga predmeta onako energično kako to obično čini u slučajevima kad ga izgledi za publicističku podršku potiču na grozničavu uposlenost. Naravno, pravi stručni interes ne može se odagnati takvim dvojbama. Dok se predstavnik vlasti sad raspitivao za moju dob, zanimanje i ranija kažnjavanja, pojedini su gosti uvijek iznova izražavali žaljenje što upravo u trenutku kad se krađa krzna događala nisu gledali ovamo, te bijahu mišljenja da je kradljivac zacijelo odabrao trenutak u kojem je osjećao da ga nitko ne promatra. Osoblje bijaše obasuto pitanjima, ali su konobar koji naplaćuje, poslužitelj, pikolo i ložač peći – svi imali samo jednu želju: „Da m’ ga je samo ufatit’, vidio bi on svoje!“ Molio sam ih da se u nazočnosti djelatnika kriminalističke policije ne upuštaju u opasne prijetnje, a ovima još uputih molbu neka se pobrinu da me se ne poziva na sud, jer ionako ne mogu reći ništa drugo doli da nemam ni krzna ni sumnje, te izbjegoh ovacijama go- mile tako što uzeh šešir koji je još bio tu, pa krenuh prema izlazu pored blagajnice koja je kršila ruke. Vani me pozdraviše fijakeri koji su od događaja dana na neki na- čin očekivali posebnu prednost. No, jedan od policajaca sustignu me i predloži da pođem s njim kako bih pregledao album sa zločincima. Odbih prijedlog jer mi je ne- dostajala svaka mogućnost usporedbe, budući da kradljivca svoga krzna nisam vidio. Policija ga prvo treba dovesti, onda ću rado biti spreman prepoznati ga na fotografiji. No, jedan od konobara odjednom ustvrdi kako ima sumnjivca i pokaza se voljnim poći s policajcem. Kako poslije doznah, pretraga nije bitno pomogla mojoj stvari, ali je zato urodila drugim radosnim plodovima. Konobar je, naime, prepoznao neke od bivših stalnih gostiju kavane i još se nikad dotad u jednoj policijskoj odaji nije, kako su mi rekli, čulo toliko veseloga raspoloženja zbog ponovnih viđenja. Naposljetku se valjanom momku moralo, budući da povicima „Isuse, gospodin von Kohn!“ i „Ah ne, gospodin von Meier!“ nije bilo kraja, knjigu sa slikama istrgnuti iz ruke. Sljede- ćeg dana primih poziv na sud kojemu se, međutim, ne odazvah. Uvijek sam dosad strogo izbjegavao da mi štogod ukradu jer se ničega nisam toliko plašio kao neugod- nosti s policijom. I doista mi dosad nisu mogli ništa dokazati, ma i najsitniju stvar. Pa zar da sad, zbog jednoga pogrešnog koraka, sebi na vrat navučem takvo mučno