Nova Istra

141 Karl KRAUS NOVI PRIJEVOD dateljima opereta kraj kolijevke pjeva pjesme, uslišila me. U središtu sam zbivanja, zemlja me opet ima – netko je ukrao moje dabrovo krzno! Ništa me nije moglo toliko zbližiti s ljudima kao krađa moga krzna. Sad bih se već morao služiti Karakalinim sredstvima ako bih se htio obraniti od ophođenja s njima. Nema više natrag u bijeg od života, sad mi valja zagristi tu kiselu jabuku i po- stati čovjekoljubac! Dovoljno sam dugo sebe činio omraženim, no oni mi sad opra- štaju sve što su protiv mene zgriješili. Opraštaju mi, vole me, žale, dive mi se, jer više se ne dâ zatajiti, nikakvo nijekanje ne pomaže – ukradeno mi je krzno! I u jednom trenutku, kad nitko nije gledao, spopade me tako druželjubivost. Živio sam tiho i bezazleno, od ušteđevine, tolike godine bavio sam se samo književnim radom. Ni- sam dotad znao da više od svega posjedujem krzneni kaput. Pisao sam knjige, no ljudi su razumjeli samo krzno. Prinosio sam sebe na žrtvu, a ljudi su mislili na kr- zno. Otkako ga više nemam, došlo je opće priznanje. Gubitkom krzna opravdao sam pozornost javnosti koju bijah prouzročio posjedovanjem krzna. U kavani – gdje se to dogodilo – prva posljedica otkrivene krađe bio je kaotičan metež u kojemu su po- jedini osupnuti gosti kavane zaboravili platiti i u čijem sam se središtu našao tako naglo da mi je tek zaobilaznim putem i nakon trezvena razmišljanja postalo jasno kako nedvojbeno nisam sâm ukrao to krzno. Ljudi su se držali tako kao da mi pre- ostalu odjeću žele strgnuti s tijela i sa svih strana obrušavahu se prijekori zbog moje nemarnosti. Činilo se da na taj način daju oduška svojemu ogorčenju činjenicom da lopov nije snosio posljedice zbog svoga postupka, jer mene su imali, za mene se mo- glo uhvatiti, pa kad se, iscrpljen istragom oko toga slučaja, udobno namjestih na stol- cu u duhovnome stanju obilježenom namjerom da konačno pročitam novine – zbor mojih bližnjih stade onda prolaziti pokraj mene i uzvikivati „Kakvo nedjelo!“ Osjetih žaoku prijekora. Prekasno sam uvidio da imaš li krzno, onda imaš i određene obveze prema svijetu, pa mi tako nije preostalo ništa drugo nego da sad izvršim onu posljed- nju dužnost koju imaš kada više nemaš krzno: dužnost da se strpljivo podvrgnem ispitivanju. Jer ako se već u takvim slučajevima više ne može utvrditi kamo je krzno otišlo, onda se publici i policiji mora dati obavijesti barem o tome odakle je ono doš- lo, koliko je koštalo, kolika mu je sadašnja vrijednost, je li ovratnik imao kratku ili dugu dlaku i jesu li uzice bile platnene ili kožne. Policija nas osim toga pita i sum- njamo li na koga. Sumnja grije čovjeka kad više nema svoga krzna pa mu je sumnja koju ima, prema gledištu policije, uvijek dostatno obeštećenje za sigurnost koju više nema i koju mu policija nikad više neće pribaviti. Čemu to upletanje putem službe- noga postupka? Uvijek sam vjerovao da se policija brine za javnu sigurnost, a ne za okolnosti nečijega privatnog života kao što je ukradeno krzno. Ali ta znatiželja! Tek što mi bijaše ukradeno krzno, a već su se tri pripadnika policije stvorila u lokalu, progurali se između lihvara što stajahu oko moga stola dajući oduška svome ogorče-