Nova Istra

140 NOVI PRIJEVOD Karl KRAUS pet liječnika koji daju stručno mišljenje.„Impotencija“, mrmlja jedan od njih prezri- vo.„Jednim potezom pretvarate sofu u krevet!“, odvraća glas pun razumijevanja.„Pij- te soda-vodu!“, savjetuje nepozvani.„To je dobri Krondorfer, nikad ga ne manjka na našemu stolu!“, odgovara glas.„Pijte Geßler Altvater, travaricu patrijarha!“, čujem i već osjećam kako me škaklja nečija brada.„Žvačete li već Ricci?“, pita neki zloduh. „Kako mogu postati energičan?“, cvili jedan kojeg u toj sobi hvata strah i tjeskoba. A vilenjak koji se zgurio na mojim prsima motri me i ima samo sljedeću želju:„Kad bih s Vama mogao osobno porazgovarati!“ Upomoć, upomoć! – ah, tko to tamo zove upomoć? Tko juri glavom kroza zid? Čupa si kose? Očajava i likuje, kliče i jadikuje, skače naokolo i šakama razbija prozore? O, čovjek je nesretan jer mu ne dopuštaju da odjeću kupi kod Gerstla, ali naposljetku ipak uspijeva nametnuti svoju volju! „Ubit ću se –“ prijeti kad ga zadržavaju;„Št – – o? Je li to moguće!!!“ – uzvikuje jer mu se cijene čine preniskima;„Sloboda izbora!“, urla on, pa tako i demokraciju ima na svo- joj strani, iako se odmah pokazuje kako je mislio samo na izbor tkanine. I sad se sve miješa u bijesnoj zbrci – ne uspijevam više razlikovati branše – ukazuju se stotine grimasa – stotine poziva oglašuju se. Samo još savjete razumijem, poput: Kuhaj na plin! Peri zrakom! Kupaj se kod kuće! – – I dok život tolikom punoćom zapljuskuje postelju moje patnje i nudi mi sve udobnosti, sve automatske užitke kojih se u ovo doba uopće može domoći – neki trgovac oružjem primjećuje da se u tome više ne snalazim pa nadglasava buku parolom: Ubij samog sebe! 5. DABROVO KRZNO Moj bečki život postao je opet bogatiji, došao je kraj vječnome trvenju uza zid živo- ta u strahu da će mi se na nogostupu obratiti neki tupoglavac, i svaki mi dan donosi nove pustolovine. Provesti sve ove godine bez društva, kazališta, cvjetnih povorki – kako se to uopće dalo podnijeti? Dotok najvrednijih dojmova bio mi je zapriječen i tko zna koliko bi mi još potrajale duševne zalihe. Čak i ovosezonske katastrofe, komet i lovačka izložba, kako se činilo, nisu mogle popraviti to stanje. Doduše, ne želim to prešutjeti, očekivao sam stanovite poticaje od propasti svijeta. Ali što ako ona još jednom omane? Živi se tako od danas do sutra na uskoj stazi koja od uvijek istoga pisaćeg stola vodi u uvijek isti lokal gdje se jede uvijek ista jela i uvijek iste lju- de izbjegava. To nas ne čini radosnijima. Svijet je naokolo šarolik pa se čovjek ipak poželi otrti o njega da vidi hoće li mu spasti boja. Ne želi se toliko toga odreći, a da se prethodno sam ne uvjeri koliko se malo odricanjem gubi. Samo još jednom sjesti za prepun stol, ponovno čuti sva podrigivanja životne radosti, stisnuti znojnu ruku ljubavi prema bližnjemu – to je bio san, i neka dobra vila, vjerojatno ona koja skla-