Nova Istra

130 NOVI PRIJEVOD Karl KRAUS Fritz Schönpflug: Der alte Stand (Stari stalež u novome ruhu). – Vozači prvih automobila, takozvanih „taksametara“, u navikama se nisu mnogo razlikovali od svojih kolega kočijaša. Netko sad iziđe iz vozila, a čovjek koji je stajao pored mene reče: „Bio je to mladi Gerngross!“ Na sljedećem križanju sudarismo se s fijakerom u kojem je sjedio brač- ni par iz Argentine. Kako bih izbjegao nemili prizor, pobjegoh u restoran u kojem je četrdeset konobarskih šegrta kopalo nos. Bili su, dakle, jako zaposleni. Četrdeset nosača jela upitaše me, jesam li već štogod naručio, a onda izraziše žaljenje što više ne mogu posluživati. Preostali bijahu samo još „bečki tašci“, čudno sastavljen izraz od kojeg dobih vrućicu i svi me ljudi pozorno promatrahu. Odjednom netko donese zeleno brašno, ali mi susjed rasprši iluziju i reče da je to povrće.„Zašto ga ne jedete? Zaprženo je!“ Oprženo dijete, rekoh, boji se – Vatre! povikaše svi. To se baš slaže!, pomislio sam, moja je neopreznost kriva za sve, i predbacivah samome sebi. Ali oni su naravno htjeli spržiti sve kako bi dospjeli u novine. U pozadini se neprekidno čulo „Ssoss, molim!“: objasniše mi da je to opominjući povik tanjurima pretovarenih ko- nobara, kojim se gosti mole da se ne sudaraju s njima, čak i kad se radi o krutim je- lima. Neki turistički vodič predloži mi da za šalu u sav taj kaos poviknem„Račun, molim!“ pa ću doživjeti nešto zanimljivo. Nakon što, dakle, doviknuh „Račun, mo- lim!“, umnoži se taj zov poput jeke preko cijeloga lokala, išao je od čovjeka do čovje- ka, dok ga napokon ne ču čak i naplatni konobar, no on se, pošto mi priđe, odmah opet osjeti odbačenim, te je navodno u kuhinji počinio samoubojstvo... Ima li kra- ja ovoj noći?... Odjednom neki estet iz Wrocława pokraj mene reče: „Ah, čudesno!