Nova Istra

129 Karl KRAUS NOVI PRIJEVOD potrazi za prijevoznim sredstvom. Išao sam kroz krivudave uličice u kojima se ne- koć spaljivalo vještice, no one sad gledahu s prozorâ. Bilo im je dopušteno baviti se razvratom, ako pritom grubo ne krše osjećaj srama, pa u tren oka odlučih probuditi šefa policije i upitati ga zašto je djevojkama zabranio posljednju radost što im bijaše preostala, naime sviranje na glasoviru. On mi preporuči da podnesem pismenu mo- lbu, uvjeren da mi može zajamčiti kako će se moje želje uzeti u razmatranje prvom prigodom, jer vlasti se objektivno odnose prema prostituciji te će, ukoliko ne iskr- snu poteškoće... – nagonski zamahnuh rukom i pritom pretrpjeh epileptični napad pa me sudski psihijatar, koji odmah pritrča, upita znadem li kada se rodio Johann Gabriel Seidl. Nakon što uzmogoh glatko odgovoriti na to pitanje, on izjavi da sam prije počinjenja djela, doduše, bio neubrojiv, jednako kao i poslije, ali sam tijekom samoga počinjenja bio odgovoran za djelo. Rekoh da mi se ipak ne može natovariti puna odgovornost za počinjeno djelo, zato što, primjerice, ne znam kada se rodio Johann Nepomuk Vogl. Odmah mi postaviše to pitanje i, budući da doista nisam bio kadar odgovoriti na nj, oslobodiše me optužbe. Ali to sad smjesta moram tele- fonirati Berlinu, pomislih. Otiđoh u poštanski ured u kojem je vladala velika gu- žva jer je nekoliko nižih činovnika, koji su morali raditi u tom podzemnom lokalu, upravo bilo umrlo od kesonske bolesti, pa stigoh upravo vidjeti kako utovaruju li- jesove. Uputiše me na susjedni šalter za kojim nije bilo nikoga, ali se odnekud orio smijeh, a telegrafistice su se igrale lovice. Veselilo me je to što se sve tako bezbolno završilo, ali sad samo što prije kući! Uđoh u tramvaj, mogao sam birati jedno od če- trdeset poredanih vozila budući da ono prvo nije moglo krenuti jer je upravo pro- lazila crkvena povorka. Kad je ona prošla, kondukter iz prikolice neprestano mi je trubom svirao u uho jer je strojovođi htio pokazati kako je i on netko. Dok smo se vozili, svjetlo se svako malo gasilo, tako da se ni uz najbolju volju nije moglo proči- tati što piše na tramvajskoj karti. Zapravo je stalno bio mrak, tek se povremeno pa- lilo svjetlo. Mislio sam, aha, to su oni poznati lucidni intervali gradskoga prometa. U svakom se zavoju drmusalo i treslo, ljudi su padali jedni preko drugih i umirali poput muha. Jedna igla za šešir probode mi lijevo oko, neki gospodin još bijaše sa- čuvao toliko prisebnosti da me upita imam li vatre.