Nova Istra

128 NOVI PRIJEVOD Karl KRAUS – zašto sažaljenje? To što se u ovome gradu, čiji duhovi ognjišta na prometni ži- vot bacaju poglede pune mržnje i gradskim kočijašima zbog ometanja svoga mira nameću visoke novčane kazne, ne prignječuju svakoga dana i na svakom raskrižju Argentinci, može se pripisati samo posvuda zamjetnom pomanjkanju Argentina- ca. Time se napokon utješih i zaspah. Usnuh onda da trebam održati predavanje, publika se već bila okupila, ali mi rukopis bijaše ostao kod kuće. Dvorana je tek na nekoliko koraka od moga stana, pomislih, ali ni tih par koraka, iz obzira prema teš- kome položaju gradskoga prometnog poduzeća, a i zato da publika ne mora čekati ni minutu, ne htjedoh načiniti pješke. Stoga sam sat vremena tražio automobilski taksametar 2 , koji se u ovom komotnom gradu ne zove taksa nego taksi. Premda me je unaprijed gušilo gađenje i premda sam već vidio kako će mi aparat svake četvrt minute veselo zatražiti novih deset kruna, popeh se u kola koja smjesta okruži div- lja horda, promatrajući vozačeve pokušaje da pokrene vozilo, s pozornošću koja bi bila dostojna i bolje stvari. Kad stigosmo do sljedećeg raskrižja, automobil pregazi vlasnika nekretnina Sikoru, koji se bezglasno sruši i radoznaloj gomili pokaza kr- vav krnjutak. Nisam mogao podnijeti taj prizor pa nagnah vozača da ne bježi, nego se vrati i zamoli čovjeka za oproštaj. Vozač mu priđe i reče:„Kako onda stoje stvari s nama dvojicom, gospodine susjede?“, samrtnik se pomirljivo nasmiješi i mi pođo- smo dalje. Nakon jedne stanke vozač mi, međutim, objasni da ne može dalje jer više nema „žigaca“ kojima bi upalio svjetiljku. Zato, a i da bih brže napredovao, popeh se u jednopreg čiji me je kočijaš privukao neprekidnim povicima „Jednopreg! Voziti!“. Ionako ga se nisam mogao drukčije osloboditi doli tako da prihvatim njegov poziv. Sad započe hranjenje i prekrivanje životinje dekom čime kočijaši ubijaju vrijeme za dugih večeri, a u kolima se nađe i naprsnuto ogledalo pa u njemu primijetih sijedu dlaku na sljepoočnici. Šetači se prepadoše kola pa, budući da je kočijaš neprekidno uzvikivao „Hooh!“, prepadoše se još i više i nisu znali trebaju li ići naprijed ili na- trag. Nisu, međutim, mogli ni jedno ni drugo jer, kako sam vidio, uopće nisu mogli hodati. Ozlijeđenih nije bilo. Ali kočijaš nakon nekog vremena izjavi da ne može dalje jer je „zacijelilo“, što bijaše aluzija na poledicu. Kad mu za prijeđeni put dadoh sto pedeset kruna, on ih odbi i prijekorno reče:„Ma gospodine, što mi to tu dajete?“ Pozvah se na pristojbu od stotinu. On promrmlja:„Zar za ovakvoga dana!“ i zatra- ži dvjesto dvadeset. Dadoh mu taj iznos, ne shvaćajući kakve to veze ima s danom. Ubrzo pronađoh druga kola, ali me njihov kočijaš nije pozivao nego me neprijatelj- ski odmjeravaše. Ipak, na moje pitanje: „Može l’ vožnja, Vaša milosti?“, ljutito po- skoči i povika prema meni: „Naručen sam!“ Sad sam opet morao derati đonove u 2 Automobiltaxameter – tako su se početkom 20-og stoljeća nazivala prva motorna vozila za prijevoz putnika, opremljena uređajem koji je mjerio cijenu dotad prijeđenoga puta.