Nova Istra

121 Milan SOKLIĆ NOVI PRIJEVOD moraju biti sazdani kao i izvana, i koji, kad ih se pogleda, potkrepljuju doživljaj toga jedinstva i stostruko potvrđuju osjećaj da mržnja demokracije prema vojsci znači nadmoć kržljavosti nad muževnošću. Jasnoj i dobroj stvari nije potrebno mnogo rije- či, posve jednostavno: estetička protuvrijednost jednoga dana u Puli za godinu dana u Beču, koju se već kao takvu ne može podcijeniti, dotiče se temeljne razlike izme- đu vrijednosti čovjeka i najezde muha. Događalo mi se već da moram biti zahvalan nekom auditoriju, ali nikad toliko kao ovoj dvorani punoj mornaričkih časnika. Jer ne zasniva se na svakoj publici nada u državu i čovječnost. Bez brige, neće to dugo potrajati. To je samo jedan dan u godini, onda brod polazi i pitam se kada ću naći završnu poantu. I dok se to pitam, netko pokraj mene odgovara: ‘Di to piše da se za život mora imat tricet iljada, živit se more i s dvacet!’‘Još kako se more!”, umiruje ga drugi. Ah, ti lučki peljari! Osobno mislim da se s tim ne može živjeti, ali znam da je dovoljno za povratak u Austriju.“ A kako je Krausovu večer sa svoje strane doživjela pulska publika, moglo se pro- čitati 11. studenoga 1913. u listu Polaer Tagblatt . Članak koji potpisuje H. B. tako- đer navodimo u cijelosti:„Osmoga ovog mjeseca Karl Kraus prvi je put čitao u Puli. Velika dvorana hotela Riviera bila je ispunjena do posljednjega mjesta. Tako je bilo i u Grazu, Trstu i Innsbrucku, tako biva svuda gdje se veliki satiričar pojavi za recita- torskim stolom. A i u Beču, iako ga veliki tisak još uvijek nastoji ubiti šutnjom. Čak i onaj koji Krausovu ‘Baklju’ od prvoga broja pomno prati, pravi će pristup ovome pjesniku imati tek kad ga čuje kako sam čita dijelove svoga djela. Mnoge retke, koji se laiku pri površnome čitanju mogu činiti običnim tračem ili lavežom zagrižljiva psa uličara, potpuno će shvatiti tek licem u lice s autorom, u čaroliji njegove osobe. Taj čovjek ne mrzi: on voli i pati zbog toga što sav nepojmljiv svjetski bol koji se izlije- va nad čovječanstvom nalazi suosjećajan odjek u njegovu srcu. Pri duši mu je kao i Frenssenovu Kaiu Hansu iz romana ‘Hilligenlei’, kojega je to suosjećanje uništilo. I, budući da velike prirode kriju svoj bol i brižno je štite od pogleda nepozvanih, Karl Kraus postao je satiričar. Ali već nakon prvih rečenica gledatelja zaposjedne silina njegove dijalektike, uzdigne ga nad svakodnevicu i odnese daleko u beskrajan prostor iz kojega nam on, takoreći pod objektivom svoga do vidovnjaštva izoštrena duha, po- kazuje novo čovječanstvo, puno hrabrosti i snage i istine. Nietzsche nas je učio kakav čovjek treba biti, Karl Kraus nam pokazuje kakav ne treba biti. Nietzsche je opisao nadčovjeka, Karl Kraus opisuje podčovjeka (prema vlastitim autorovim riječima). Cilj im je zajednički: uzgoj jakoga roda. Razlika u njihovim učenjima sastoji se u tome što je Nietzsche htio povesti čovjeka u visine u koje se nikad nije bio u stanju uspeti, dok god mu se zemaljski prah lijepi za stopala. Karl Kraus upozorava nas na sve oštre rubove i prljave lokve na koje nailazimo u svakodnevici. Pa, budući da čo- vjek mnogo bolje napreduje izbjegavajući male zapreke umjesto da zatvorenih očiju