Nova Istra

120 NOVI PRIJEVOD Milan SOKLIĆ Beskompromisni polemičar u napadima nije zazirao ni od niskih udaraca poput ruganja tjelesnim nedostatcima svojih protivnika, naprimjer ružnoći novinskoga iz- davača Benedikta. Ne čudi onda to da je Krausov nastup u Münchenu 1910. godine nadahnuo nepotpisanoga reportera lista Münchener Post na komentar koji odiše go- tovo apokaliptičnim užasom:„Kraus je negator s bezobzirnošću kakva se rijetko su- sreće, podrugivač munjevite stilske siline, napadač mačje zajedljivosti. Demona koji u njemu čuči radije bih nazvao izrodom negoli sinom našega mučno rastrganog vre- mena. Njegova ironija prska poput uskipjele pjene i raste do patetične mržnje. Maj- munskom spretnošću jednom rečenicom skače za vrat duhu vremena i podrugljivim ga smijehom goni u smrt. U smrt koju samo komičnost može izroditi.“ Egzaltira- nom novinaru Krausova se komika doima kao „kratak, isprekidan, meketav smijeh pun sotonske zlobe. Kao da u njoj suzvuči potajno zadovoljstvo što je svijet tako loš!“ Ne vrijedi ovdje prosuđivati je li ondašnji svijet sa svojim protagonistima doista zasluživao toliku količinu moralnoga zgražanja i u kojoj su mjeri Krausovi juriši bili opravdani, no jasno je da bez apstraktnoga moralističkog uporišta i na njemu izgra- đene mržnje, koja svijet pojednostavljeno dijeli na dobre i loše, nema ni satire; tko se ovoga žanra laća, ne može i ne smije perspektivistički uvažavati suprotstavljena sta- jališta i objema stranama priznavati njihovo pravo na život. Nije mogao onda, a ne može ni danas. Kao što gledatelji koji posjećuju boksački meč žele vidjeti krv i pro- tivnika na podu, tako i čitatelji satire žele vidjeti parodijski nokaut, protivnika obo- rena nemilosrdnim udarcem vrhunskog aforističara. Satira je okrutan sport, pub­ lika joj nije milosrdnija od one na borbama pasa, s pravom, uostalom, jer obzirna je satira impotentna, pa i besmislena. Publika želi vidjeti mušku borbu, bez obzira na to hoće li na podu završiti „naš“ ili „njihov“ boksač. I kod Krausa je u tome uvijek dolazila na svoje. Na svoje je došla i u Puli 8. studenoga 1913., što nije bilo nimalo samorazumlji- vo. Jer u gradu koji je tada bio glavna ratna luka Monarhije, publiku su mahom činili mornarički časnici, branitelji poretka, od kojih se moglo očekivati autoritaran men- talitet i negativan stav prema književnosti koja ismijava stupove društva. Večer Karla Krausa za obje je strane bila vrlo ugodno iskustvo: svoj komentar toga događaja Kraus je objavio u časopisu „Baklja“ desetak dana nakon nastupa u Puli. Njegov napis pravi je hvalospjev istarskome gradu i njegovim časnicima pa ga ovdje navodimo u cijelosti: „Uspomena na Pulu ponovno budi onaj osjećaj iznenađenja kad se u životu jedne države, kojoj je poredak tromost a boja ružnoća, pronađe sunčano mjesto. Ni ćudo- redna snaga mora ne bi bila dostatna da održi muževnu stegu među svim Austri- jancima, ali među njima ima ljudi koji s pravom stanuju tamo dolje i ne bi se trebali tužiti što im je sudbina uskratila život na ovome uzdrhtalu kopnu. Ljudi koji iznutra