Nova Istra

109 Božidar PETRAČ 23. ŠOLJANOVI DANI snagu iz svoje malodušnosti, tvoreći vrline od svojih slabosti“ 13 . Da bi zaključio:„Po- nosim se što mogu pozdraviti ovakvu knjigu. Tko ne pročita Mihalića, ne zna što je naša poezija danas.“ 14 Zanimljiv je zapis o Milkoviću i Delorku, dakle o afirmiranim pjesnicima, Milkovićevim Izabranim pjesmama i Delorkovim Svijetlim i tamnim sati- ma . Obje zbirke obuhvaćaju cijelo burno stoljeće u kojem kao da je vrijeme zastalo: „U olujnoj zvonjavi dvaju svjetskih katastrofa ove lirske klepke zvecaju umilno: jed- na svoju malograđansku apologetiku kućnog ognjišta, druga svoju intimističku pa- storalu“. Može li se sažetije izreći Milkovićeva Arkadija „malih običnih stvari“ i pa- storalna idiličnost Delorkove lirike? Zbirku Nade Iveljić Drvo orlova određuje kao ispovjednu žensku liriku, kadšto dirljivo naivnu, ali kadšto u toj naivnosti izvornu i senzualno slikovitu. Vrlo visoko vrjednuje drugu zbirku pjesama Vesne Krmpotić Plamen i svijeća iz 1962. kao duboku, poštenu, izvrsnu poeziju. Dakle, u cijeloj niski svojih novinskih kritika Šoljan izdvaja i prepoznaje prve zbirke hrvatskih pjesnika koji postadoše klasici ili se dotiče onih koji su već onda bili klasicima. Nismo se osvrtali na srpske, crnogorske ili bosanske, danas bismo re- kli bošnjačke pjesnike. Temeljnu pozornost posvetili smo hrvatskoj poeziji i hrvat- skim pjesnicima. Neki su osjetili Šoljanov mač i strogu, pa i prestrogu kritiku, od Majdaka do Glumca, od Dizdara do Vuletića ili Petra Gudelja, dakako, i još nekih pjesnika, što mladih, što starijih. No, to je Šoljan, to je mladi Šoljan kao komenta- tor hrvatske tekuće pjesničke proizvodnje, oštar, britak, kadšto i nepravedan, ali na mnogim mjestima neosporno utemeljen. Manje je bio glavosječom pjesnikā, daleko više prepoznavatelj istinskih pjesničkih vrjednota. Mislim da s pravom možemo za- ključiti, zajedno s preminulimAntom Stamaćem, jednim od utemeljitelja Šoljanovih dana i možda njihovim najčešćim sudionikom:„U doba rasapa jezičnih i književnih struktura, u doba ‘raspada vrijednosti’, trsio se oko dobro ustrojena djela. Prednost je vazda davao obliku, a odbacivao bi krparije i pjesničko mucanje. Dok je, bilo kao urednik bilo kao ocjenjivač, intenzivnije pratio tekuću književnu proizvodnju – po- gotovo šezdesetih godina – bio je, rečeno nazivom za znamenita rimskog satirika Petronija, arbiter elegantiarum . Bio je, čemu duljiti?, mjerodavnim smjerokazom hr- vatske poezije, čiji su sudovi zadugo slovili kao utemeljeni.“ 15 Iz svoje intelektualne slobode, iz svojih estetičkih uvjerenja i osobnih afiniteta bio je jedan od onih koji su u suvremenosti ili učvršćivali hrvatski književni kanon ili pomagali pri njegovu stva- ranju. Tomu je svakako bitno pridonijela i njegova knjiga Trogodišnja kronika poezije hrvatske i srpske 1960-1962 . 13 Isto, str. 201-202. 14 Isto, str. 203. 15 Isto, str. 11-12.