Nova Istra

106 23. ŠOLJANOVI DANI Božidar PETRAČ čara u sredini u kojoj je pisao nisu odlučujući ni kolikoća ni kakvoća pjesničke pro- dukcije, ni broj pozitivnih i negativnih ocjena, ni imena koja se u vezi s tim nadije- vaju ili ne nadijevaju, pa čak ni slabo plaćeni napor svakotjednog uživljavanja u nove doživljajne svjetove i probleme, što ih oni sa sobom donose, nego ponajviše ekstra- literarni, društveni, polujavni i polukuloarski elementi koji se izravno ili neizravno reflektiraju na njegov rad. Iz tadašnje perspektive, kao, uostalom, i iz perspektive u kojoj je i sâm postao persona non grata , gotovo državni neprijatelj – primjerice, slu- čaj s Okom i njegova polemika s Goranom Babićem 4 – jasno je da je kritičarski, ali i svaki spisateljski posao morao biti vrlo osjetljiv, često i opasan jer se u jednoumlju partijskoga aparata itekako pazilo što i kako se piše, o čemu i o kome se piše te tko piše. No, dok su njegove žurnalističke kritike u Telegramu rezultirale uglavnom isti- canjima kakvih osobnih animoziteta pojedinih autora, grupacija, klanova ili naklad- ničkih kuća, njegov pokušaj obrane Slavka Mihalića u časopisu Pitanja iz 1977., na- slovljen „Tako nam je suđeno“, dobio je odgovor-metak Gorana Babića, objavljen u Oku potkraj 1976.,„Strašno lice ništavila (Pismo Antunu Šoljanu u povodu njego- ve polemike objavljene pod naslovom ‘Tako nam je suđeno’ u časopisu Pitanja broj 8/1976.“, zapravo optužnicu i poziv na odstrel čitava niza hrvatskih intelektualaca, pisaca i pjesnika, dakako, i samoga Šoljana. Prije nego što promotrimo koga je arbitar elegancije riječi prepoznao kao novu vrijednost ili potvrdio kao već utvrđenu vrijednost, recimo još i to: iako sâm autor kazuje kako neki pogledi, mišljenja i uvjerenja koja je u svojim kritikama izrazio više nisu i njegovi sadašnji pogledi, mišljenja i uvjerenja, ostaje siguran u dvjema stvari- ma: stoji, naime, iza svakoga teksta u pogledu opće književno-teoretske usmjereno- sti knjige ako je se, s jedne strane, može razabrati iz fragmentarnosti i brzometnosti pojedinačnih kritika, a s druge u pogledu ocjena vrijednosti pojedinih pjesnika iza kojih i dalje samouvjereno stoji. Mnogi su od tih autora zapravo tek onda, 1965., postali ono čime ih je Šoljan već tada proglasio. Prvi kritički zapis „Dvije zbirke izvrsne poezije“ – riječ je o Slavičekovoj zbirci Modro veče i Mihalićevoj zbirci Darežljivo progonstvo – kojim se otvara Šoljanova Te- legramova rubrika, služi kao paradigma one poezije koja posve odgovara autorovim kritičkim načelima. Dakle, Šoljan želi dati do znanja kakvu to poeziju cijeni i kakvih je estetskih uvjerenja. Obojica pjesnika već imaju iza sebe, Slaviček dvije, Zaustavlje- nu pregršt i Daleku provinciju , a Mihalić tri zbirke, Komornu muziku , Put u neposto- janje i Početak zaborava . Rekli bismo, služeći se ponovno Stamaćevom igrom riječi, 4 Usp. Božidar Petrač,„‘Strašno lice ništavila’ – medij kao sredstvo represije. Tragovima polemike Antun Šoljan – Goran Babić“, u: Isti, Različiti književni svjetovi , Naklada Jurčić, Zagreb, 2006., str. 243-252.