Nova Istra

105 Božidar PETRAČ 23. ŠOLJANOVI DANI u određenom trenutku“ 1 – može izblijedjeti, iščeznuti, nestati. Šoljan, naime, vidi da se njihova vrijednost, vrijednost tih žurnalističkih kritika, nalazi isključivo u sli- ci koju oni ostavljaju o onom vremenu. Svjestan je da je zapravo riječ o knjizi/do- kumentu i vrijednost im je upravo u toj dokumentarnosti, u autorovu svjedočenju kratkotrajnoga života svojih novinskih zapisa, pisanih tipičnom žurnalističkom sa- žetošću, reduciranih gledišta, a svaki je zapis završavao kratkim zaključkom , poput kakve preporuke, kratke ocjene, odrješita suda, pohvale ili pokude.„(...) u ovim kri- tikama prevladava odrešiti sud pred višeznačnom analizom, ocjena na prvenstve- noj ljestvici nad kolebljivim i opetovanim odvagivanjem, jasna i upadljiva opća fra- za pred tačnijim i dugotrajnijim ulaženjem u detalj konkretnoga teksta, prevladava pretjerano i ekstremno pred trijeznim i opreznim i konačno didaktika i pedagogi- ja pred razmišljanjem i istraživanjem“ 2 , piše Šoljan. Ali, dakako, autorove kritike u koherentnu cjelinu, koja će se pokazati trajnom, povezuju njegova potraga i ukazi- vanja na prave vrijednosti. Šoljanove kritike, dakle, ostanu li vrijednosti na koje su upozorile javnost i koje su se vrijednosti u tadašnjoj kulturnoj i književnoj sredini i potvrdile, time je ispunjena njihova uloga i time je njihov kratak, prolazan život u biti opravdan. Vidjet će se kako je Šoljan u tom smislu bio posve u pravu. Kao pro- suditelj niza autora i njihovih djela, zaista je upozoravao na istinske pjesničke vrjed- note. Svojim istančanim ukusom i senzibilitetom ili je potvrđivao već neke utvrđene veličine ili otkrivao posve nove istinske pjesničke talente koji su već svojim prvim zbirkama najavili da će vrlo brzo sami postati veličine, odnosno pjesnici takve sna- ge te ih danas slobodno, bilo da je riječ o pokojnima ili živima, možemo smatrati klasicima hrvatskoga pjesništva 20. stoljeća. Prikazao je i ocijenio više od dvjesto knjiga poezije što su tijekom tih triju godina objavljene, kako originalne zbirke tako i antologije, zbornike i prijevode. Ako bi izo- stala koja takva knjiga – jer zna se da u određenim razdobljima ima i onih sušnih, tzv. sezone kiselih krastavaca – pribjegavao je općim i teoretskim temama koje su bile tijesno povezane s poezijom. S obzirom na to da su njegove kritike i ocjene znale biti neumoljive, britke i oštre, kadšto i nepravedne,„ali uvijek u skladu s njegovim po- glavito estetskim uvjerenjima i skepticističkim svjetonazorom“, kako ističe Stamać 3 , nazivali su ga „glavosječom pjesnikā“,„grobarom“,„dželatom iz Zagreba“, iako je velik broj knjiga bio ocijenjen pozitivno, a neke su bile ocijenjene isključivo u Telegramu i nigdje drugdje. Zanimljivo je njegovo gledište kako za izdržljivost novinskoga kriti- 1 Antun Šoljan, Trogodišnja kronika poezije hrvatske i srpske 1960-1962 , Naprijed, Zagreb, 1965., str. 7-8. 2 Isto, str. 8. 3 Usp. Ante Stamać, Zapravo, Šoljan , 2. izd., DHK, Zagreb, 2013., str. 11.