Nova Istra

102 23. ŠOLJANOVI DANI Antun PAVEŠKOVIĆ Šoljanov junak, međutim, nije predmet smijeha u horizontu pripovijedana svije- ta. Njega ljudi slijede, on je svojevrstan lučonoša, začudan fanatik, čiji je smiješan as- pekt pojave i ponašanja sadržan ne samo u intendiranoj reakciji čitateljstva na njega samoga, nego se dimenzija smiješnoga itekako odnosi i na sudionike zgode koju je on organizirao i predvodio. Sve nas to nedvojbeno upućuje na žrtvovnu narav same pripovijesti. Od vremena mitskih naracija prividna objektivizacija pripovijedanja pri- kriva narav progonstvenosti. U Kratkom izletu možemo govoriti o paradoksu jer se objektivizacija ostvaruje ja -formom, dakle pripovjednom subjektivizacijom. U psihološkom profilu junaka našli smo djelomičnu sličnost s auktorom privat- no jer je i sâm Šoljan bio neizlječivo nemiran, vitalan, neodoljivo privučen akcijom, žedan promjena, a povremeno si imao dojam da se ne može skrasiti na jednome mjestu. Ipak, za razliku od Roka, u njegovu je nemiru bilo „sistema“, on nije nervo- zno vitalan kao Roko, on ne žeđa za bilo kakvom akcijom, njega ne privlači promje- na radi promjene, bez ikakva povoda i bez ikakve vidljive logike, a njegovi postupci i nisu neočekivani. Piscu je Roko očito potreban kao žrtvovni alter ego . Kako radnja odmiče, uostalom, Roko nestaje iz fokusa pripovijedanja pa se postavlja pitanje tko je, zapravo, realna žrtva i u kojoj se društvenoj kategoriji materijalizira žrtvovni me- hanizam. Žrtvom se prikazuje sâm pragmatični pripovjedač. Sukladno s vremenom u kojemu je djelo nastalo, u njemu iščitavamo i osjećaj egzistencijalnog apsurda, ali i potrebu također naravnu egzistencijalistima – pobunu. Roko se iz žrtve pretvara u iščezlog vinovnika žrtvovne tjeskobe koju na kraju romana proživljava pragmatični pripovjedač. Riječ je, zapravo, o osujećenju žrtvovnoga mehanizma jer na kraju izo- staje scena žrtvovanja, odnosno katarza. Sve to upućuje na hermeneutičku potrebu iznalaženja korelata u liku nežrtvova- ne žrtve i situaciji polovične žrtvovnosti. Ako sagledamo širi kontekst, mogli bismo „kratki izlet“ i kao sintagmu, i kao naslov, i kao fabularni kompleks tumačiti ekspe- rimentom što se zvao Socijalistička Federativna Republika Jugoslavija i koji je, kao što znamo, završio fijaskom. Bila je to država, izuzmemo li njene pozitivne aspekte u koje spada i opstanak malih naroda u njoj okupljenih, koja je bezglavo jurila u neku svijetlu budućnost, nekamo dalje, nekamo više, težeći hektično nekoj svojoj Gradi- ni, zanemarujući svakodnevne probleme svojih ljudi, potkupljujući ih socijalnom si- gurnošću sasvim izvjesnom na razini pojedinca, ali na razini zajednice neprekidno zatvarajući oči pred činjenicom da je taj društveni eksperiment posrtao pod vlasti- tom ekonomskom cijenom i na kraju kolabirao, kao i sve ostale socijalističke države, naprosto zato jer se pokazao preskupim. Nije to, naravno, bio jedini uzrok njegove propasti, ali mislim da je bio ključan. Tko je bio vođa toga „kratkog izleta“ – a taj naziv mogli bismo shvatiti ne samo metaforički nego i metonimijski jer je sa stajališta opće povijesti razdoblje od 45 go-