Nova Istra

101 Antun PAVEŠKOVIĆ 23. ŠOLJANOVI DANI isključivo vlastitim ćudima, bez obzira na to s kim je u društvu, pridonosi njegovoj reputaciji luđaka. Zapravo, idealan obrazac oriđinala, uz jednu bitnu specifičnost: Roko ne služi za podsmijeh i sprdnju. Jer, oriđinal je, ustvari, projekcija svih potajnih strahova zajednice, on je ono što se svi boje biti, on je izopćenik, objekt smijeha, ali i svojevrsna društvena institucija. O tome svjedoči i nedavna serija Vedrana Benića na Hrvatskoj televiziji, o dubrovačkim oriđinalima u kojoj se o tim ljudima pričalo kao o post festum gotovo žrecima, mitskim mudracima, mudrim gosparima, alimentiraju- ći tako vlastitu okrutnost spram tih istih ljudi za njihova života. Okrutnost koja nije ništa drugo do žrtvovni mehanizam tako duboko utkan u teatralizaciju društvenoga svakodnevlja na Mediteranu. Jer, žrtva i služi zajednici da bi se iznutra konsolidirala tako što izvanjšćuje jednoga svog člana koji je i njen dio, ali i, po nekim osobinama, barem djelomično stran zajednici. Žrtvovanje tog lika, bilo doslovno, bilo simbolič- ko, kurativan je mehanizam funkcionalnosti same zajednice. Jedan od učinkovitih načina simboličnog žrtvovanja jest smijeh, la rire , u smislu kako tu riječ rabi Henri Bergson u svome znamenitom istoimenom ogledu. Od triju osobina bergsonovskog pojma smijeha, najaktualnija nam je jedna: neosjetljivost. Ili, kako to Bergson snažno formulira:„Ukratko, komično zahtijeva neku vrstu trenutne anestezije srca ako želi proizvesti potpuni učinak.“ Ipak, da bismo sasvim osvijetli- li narav žrtvovnoga mehanizma, potrebno je uteći se žirarovskom koceptu žrtvov- nosti i žrtvovnoga mehanizma. Naime, neosjetljivost je nužna da bi se sâm meha- nizam„stavio u pogon“. Kada je riječ o stvarnome žrtvovanju, ne tek o simboličnom socijalnom„ostracizmu“, nego o konkretnom prolijevanju krvi, ona (neosjetljivost) funkcionira do trenutka kada je jednodušna žrtva odigrala prvu od dviju svojih ulo- ga: dakle, kad je žrtvovana. Njena je naredna uloga kurativna ( naredna je metodološ- ko određenje kauzaliteta jer sama zamjena uloga vremenski mora funkcionirati kao oku sudionika nevidljiva istodobnost): činom žrtvovanja postala je subjekt pomire- nja i kao takva odjednom se, kolektivnom percepcijom, seli u područje nedodirljivo- sti, dakle u prostor numinoznoga. Samo pomirenje jest projekcija onostranosti: mir koji nastaje žrtvovanjem zajednica doživljava svojevrsnom iznenadnom radijacijom blagotvornosti same žrtve. Nerazvidnost čitavoga mehanizma pojedincu nužan je uvjet postupka sakralizacije, odnosno, bilo bi točnije reći – trenutka sakralizacije jer je žrtvina preobrazba iz pokletog objekta u sveto središte trenutna. Zajednici mora ostati skriven i naknadni kotač u žrtvovnom mehanizmu: aposteriorna formalizacija u biti arbitrarnog odabira žrtve u zakonitost njene svetosti. Taj postupak ima svoj dalek odraz u spomenutu trenutku naknadne adoracije tzv. oriđinala. Ne znam je li takav slijed društvenoga opravdanja naravan i u drugim sredinama, ali u dubrovačkom, izrazito zatvorenom socijalnom mikrokozmu, ima ulogu opravdanja i kompenzacije društvene stigmatizacije.