Nova Istra

100 23. ŠOLJANOVI DANI Antun PAVEŠKOVIĆ Osebujan, prepoznatljiv stil Antuna Šoljana nije samo odraz generacijske poetike, iako je ona svakako vidljiva u njegovim djelima, možda i najjasnije od svih pripad- nika krugovaša ili onoga što je Flaker krstio prozom u trapericama. Uostalom, kada bih osobno želio svesti njegov idiolekt na jednu ili najviše dvije riječi, istodobno sim- bolične i definicijske, tada bih opis Šoljanova opusa parafrazirao majdakovskom frazom„frajerski nokturno“. No, bio je Šoljan daleko obrazovaniji pisac od Majda- ka, možda i najobrazovaniji u svom naraštaju, a svakako u naraštajima koji su došli poslije njegova. Erudit i frajer, ima li, konačno, boljega spleta riječi da opišemo ovu nadprosječnu pojavu? Ima u njegovoj posebnosti čak i nešto od njegova Roka, glav- nog junaka Kratkog izleta . Privatna osobnost piščeva, žovijalna, superiorno duho- vita, cinična, dosjetljiva, uvijek spremna djelovati, ludička i lucidna, neodoljivo pod- sjeća na dio opisa glavnoga junaka spomenuta romana. Dio, kažem, jer Roko ima i jedan dodatak, bitan, sudbonosan, nemali. Roko je, naime, kako pisac kaže,„lud“. No, to nipošto nije sve. Naime, prva rečenica romana zvuči kao nagovještaj nekog obilja ili, u krajnjoj liniji, kao isprika za samog junaka i ispričavanje uime junaka koji ispriku ne traži, nego je već svojom pojavnošću pod­ razumijeva. Sâm taj početak sjajno očituje napetost specifičnu Šoljanovu pripovije- danju jer in medias res jasno sugerira da pripovjedač bira tek jedno između mnogog i da je taj izbor, zapravo, svojevrsno priznanje nemoći da se jezikom obuzda neo- buzdanost glavnoga lika. Ponudivši nam uskratu, pripovjedač započinje iskazom u kojem je i nagovještaj njegova vlastita čuđenja: „Počet ću od toga da je moj prijatelj Roko lud.“ Već druga rečenica teksta otkriva prozopografiju kojom se literarizirani lik bit- no odmiče od piščeve građanske pojavnosti. Vješto rišući ne samo junaka nego i od- nos pripovjedača prema njemu, precizno razgraničujući pripovjedačku kompetenciju pragmatičnog auktora od intencije implicitnog auktora koja se ovdje očito preklapa sa strategijom povijesnoga tvorca romana, pisac postiže onaj sjajan efekt, prevodiv u doživljaj objektivna promatrača s kojim se poistovjećuje i istodobno tim poistovje- ćenjem poigrava: gle, dogodio nam se lik, tj. Roko. „Čovjek bi pomislio da netko tko ima takav kokošji grudni koš, mršave tanke ruke, bezbojnu i rijetku našušurenu kosu i toliko debela stakla na očalima koje uvi- jek poluslijepo prinosi licu sugovornika ili raznim opasnim električnim instalacija- ma ili kakvim zupčastim strojevima u radu, ne može sebi dopustiti luksuz da bude još i lud. Ali moj prijatelj Roko je od onih legendarnih luđaka koje bogovi čuvaju.“ Ovaj i naredni odlomci hinjenom empatijom i prijetvornim čuđenjem kazivača ocrtavaju njegov lik kao redikula, kako bi rekli u Dalmaciji, oriđinala, kako bi kazali Dubrovčani. Štoviše, bio je Roko čovjek„na svoju ruku“ s kojim je bolje ne imati po- sla, a njemu samome nije bilo ni najmanje stalo što drugi o njemu misle. Podložnost