Nova Istra

288 KRITIČKI PRISTUPI I OSVRTI Livija REŠKOVAC sve te restorane / pizzerije, salone za uljepšavanja / robne kuće, nagradne igre / popuste na robu, sniženja i akcije / za romantična izdrkavanja po Veneciji . Ipak, autor ostaje se samo na tome; lirski subjekt pripovijeda i o drugome svijetu, antipodu ovoga, koristeći se motivima borealnih šuma, liburnijskih plaža; o Márquezu, Čapeku, proroku Habakuku i ljubavi kao stabilnome utočištu ( snijeg krajem maja / i tvoje hladne ruke / na mojim obrazima / na balkonu / dok naša djeca spavaju ). U drugomu dijelu zbirke, nuspojave , postavljena je negacija teze, razlika koja do- nosi sukob i suprotstavljanje. Lirski subjekt paradoksalno gubi moć i borbenost, prelazi u slabu instancu „ja“ dok govori o onomu drugom, svome okruženju i nje- govim nuspojavama. Ton je smireniji i ciničan, ironija ostaje, ali postaje gorča, hu- mora više nema. Česte su reference na rat ( na granama vise granate ), poraće ( u ovoj državi šutnja je zlato / a ono se otkupljuje na svakom uglu ), licemjerje ( nebo je tu samo maska za licemjere / svatko je navlači po potrebi ), dosadu ( i kadkad u idiotarijama / pronalazim više života / nego u svim isforsiranim druženjima ), strah ( strah od zloduha ukorijenjen je / duboko na ovim prostorima / gdje se zidovi od ljudskih kostiju / dižu stoljećima ), oduzimanje imovine, globalno zatopljenje, primitivizam... U ovome ci- klusu pjesme nisu naslovljene, već su označene brojevima, kao da ne postoji moguć- nost imenovanja ili to jednostavno nije bitno, treba dakle samo nabrojiti nuspojave modernoga života, u rezignaciji, jer ih prihvaćamo kao nešto sasvim normalno, rođeni smo takvi . Razlika između „ja“ i „onoga drugog“ prikazana je u antitezi, nemoćnom sukobu, bilježenju stvarnosti i napadajima panike. Treći dio, znakovita naslova bezdan , ukida prethodnu negaciju i donosi afirma- ciju, tj. sintezu, istovremeno ukidajući razliku između prkosnoga prvog i rezignira- noga drugog dijela zbirke. Lirski subjekt ponovno progovara humorom i ironijom ( što se tiče / sretnog završetka, draga / kod mene prolazi / jedino masaža sa happy endom ), ali i cinizmom ( kroz šake / propuštate / sitne bagdadske lopove / dok vreća za boks / čeka hrabrije ) te pomirenošću ( porazi pobjede / riječi koje skrivamo / među svojim iznutricama ). Autor kombinira crtice iz svakodnevna života (alimentacija, depresija, PTSP, odnos on – ona) s motivima borbe sadržanima u naslovima ili tematskim slojevima pojedinih pjesama: udarci, nasilje u obitelji, ubijanje životinja, mrtve žabe, hici... Referira se na Kunderu i njegovu Nepodnošljivu lakoću postojanja , kao i na onu Platonovu da su tek mrtvi vidjeli kraj rata. Posebno je znakovita pje- sma Noć razgranatih udova , koja se može shvatiti kao metafora, čak alegorija cjelo- kupna ljudskog života. S jedne se strane život nastavlja svojim ritmom, a s druge je možda moguć izlaz u borbi, bilo onoj osobnoj (sa samim sobom), društvenoj ili sa stanjem postmodernoga „kraja svijeta“. Zvonimir Grozdić pjesnik je jednostavna, snažna i višeslojna izraza. Njegova poezija na prvu ima šarm jednostavnosti koja privlači čitatelja, teme su bliske i