Nova Istra

285 Livija REŠKOVAC KRITIČKI PRISTUPI I OSVRTI Urarska radnja , gdje se vrijeme shvaća kao kružno ciklično gibanje (poput povijesti). Četvrti ciklus Kadiš, kalem i mlinac za biber intimniji je, osobniji od prethodno- ga; lirski subjekt vraća se Baranji, svome ognjištu i korijenima, osobnim preokupa- cijama i bolesti. Umoran od povijesti i velikih ideja, u slici kadiša (židovska molitva za mrtve), kalema (predmet na koji se namotava konac) i mlinca za papar koji je, osim mlinca za kavu, imala svaka starinska kuća, kao da pronalazi smisao i smiraj: I upravo tako sada trebaju započinjati / i vaši i moji dani, zrno po zrno / riječ po riječ / korak po korak k mjestu / na kojem se opet rađa / spomen na stvarni svijet. Ovdje se istražuje prostor bolesti (fizičke i psihičke) kao normalnoga dijela života te prostor Baranje kao napuštena mjesta kroz alegoriju ugljenarâ, oboje u slici nečega što pro- lazi i za čime je nestala potreba prošloga vremena, koje može ostati samo u sjećanju jer skoro pa nitko više ovdje ne živi . Peti je dio zbirke Nedonošče II sa svega jednom pjesmom koja kao da je u sebi skupila sve ostale; pjesmom proročkoga, starozavjetnoga, dubokoga tona i sadr- žaja, koja se može čitati višeput a da se u njoj uvijek otkrije nešto novo. U njoj je lirski subjekt potpuno pomiren sa svojom sudbinom i stanjem svijeta, shvaća da je sve jedno i promjenjivo, da vrata raja i vrata pakla / oduvijek su / jedna te ista vrata. Zadnji dio zbirke imenovan je Post scriptum i sadrži narativno dugačak tekst poput kolaža, različitih fragmentiranih pjesničkih tekstova na čijem je početku na- vedena kitica Cohenove pjesme, a posveta je sebi sličnima . Ovo je najispovjedniji dio zbirke, lirsko „ja“ nekakvom žestinom i hrabrosti, ali i cinizmom priča o osobnim stanjima rastrojenosti i bolesti, obraća se čitatelju, nekom drugom„ti“, tješi ga, bo- dri, savjetuje, a zbirka završava stihovima: Nema zla koje nas već nije stiglo // i zato ne bojte se, ne bojte / jer se i nemate razloga više bojati / ičega i ikoga / zbog čega bi trebalo / drhtati kao prut / u rukama visokoumnih / koji bi trebali učiti / još samo od maloumnih . Zaključno, zbirka pruža putovanje lirskoga subjekta od infantilnoga, nedonoš- četa, koje se sakrilo u ono najskrovitije i najsjevernije da bi jasno moglo vidjeti svijet i onda se, umorno od povijesti, vratilo ognjištu, ponovno se rodilo, ali ovoga puta kao snažno i borbeno „nedonošče“ u Kući izlazećeg sunca . Rešicki je ovim bajkovi- tim i mitološkim putovanjem opisao osobno putovanje svakog pojedinca, melan- koliju i bolest koja ga prati te spoznajne uvide na kraju puta. Poput Cohena kojeg citira, Rešicki je just another snowman u potrazi sa smislom ovoga svijeta koji vječno nastaje i nestaje, lovac u zimsku zoru, čitač tragova u snijegu. Napisao je Delimir Rešicki knjigu jednostavnu i duboku, majstorskim stilom, stilistički (postmoderno) minimalističku, ali zato pjesnički iznimno bogatu. Pje- sme su duboke i višeznačenjske, proročanske i mudre, prepune referencija na re- ligiju (anđeo smrti, kadiš, molitve...), filozofiju (Heiddeger, Heraklit, Nietzsche,