Nova Istra

284 KRITIČKI PRISTUPI I OSVRTI Livija REŠKOVAC površinu ispod koje ipak buja život, čekajući sunce i bolje dane ‒ proljeće. Metafora je za neki kraj (zima ljubavi, zima života), ali jednako tako implicira i nov početak, nov život jer su smrt i kraj uvijek početak. Ta dihotomija vidljiva je u Brueghelovoj slici: s jedne strane, u krupnome planu – trojica su umornih lovaca koji se u zimski suton vraćaju iz gotovo pa bezuspješna lova, a s druge strane, prikazano je selo u punome životnom zamahu: djeca se igraju, odrasli kližu i igraju hokej na jezeru, ljudi pred gostionicom pale vatru... Život i smrt, početak i kraj, umor i radost glav- ne su tematske odrednice kojima će Rešicki suptilno, tek nagovještajem simbolâ i metafora, na jednostavan i izrazito dubok način prožeti i mikro- i makrokozmos svega što jest vještinom velikoga pjesnika. Zbirka počinje posvetom roditeljima i već je tu smještena u geopolitički prostor Baranje, koji će i kasnije ostati glavnim toponimom,„ognjištem“ lirskoga subjekta. Prvi dio Nedonošče sadrži svega jednu (uvodnu?) pjesmu, pomalo mistična i baj- kovita sadržaja, pisanu u ja-obliku, u kojemu lirski subjekt već prije rođenja skuplja gradivo za buduću kuću koju na kraju nikad nije sagradio. Drugi dio Svjetlost, vjetar i snijeg znakovita je naslova jer autor ciklus završava istim riječima pri kraju zbirke ( I zalud onda / što sada znam / da jedna trećina riječi / znači zapravo / svjetlost / druga vjetar / a treća / zauvijek / snijeg ., Nedonošče II ). Zimski motivi dominiraju cijelim ciklusom (tundra, sjeverne zvijezde, snijeg, vje- tar...). Od pejzažnih toponima, preko antropomorfnih (Kopernik, Brueghel, Béla Tarr...) do transcendentalnih (anđeo smrti) lirski subjekt mijenja obličja i progo- vara iz svih oblika (muško, žensko, stvarno, nestvarno) ispreplećući svevremenost i ono prolazno, ono najbliskije i najudaljenije, lovca i lovinu kroz spomenutu do- minantnu alegoriju, jer: Zima čuva od propasti sve što je rana. // Zima je posljednji anđeo svijeta . U trećemu dijelu naslovljenom Geschichtsmüde (‘Umoran od povijesti’) lirski sub- jekt religijom, mitologijom i filozofijom propitkuje značenje istine i stanje „kraja“ povijesti (čovjeka, svijeta), koji nam nagovješćuju postmoderni mislioci, a što je već odavno naznačio Nietzsche nihilizmom i padom „starih“ vrijednosti. Ova cjelina prepuna je retoričkih pitanja i metafora kroz koje lirski subjekt iz pozicije malo- ga, običnoga čovjeka promatra silinu povijesnih zbivanja, strašan udes apsolutnoga duha – Zeitgeista koji mrvi sve pred sobom, ne mareći ni za što i ni za koga, ne pitajući se: Kome ondje i bez zvonika / i bez prestanka / danonoćno zvone daleka zvo- na? // Tko je slakom pokrio mrtve stražare? Iluzije su pale, pusti su sada svačiji snovi , Angelus novus tek je mrtva teorija mrtvoga filozofa, ljudi su tek svjedoci ciklična gi- banja ratova i užasa, pijuni u igri moći – od gubitnikâ do pobjednikâ, 36 pravednika odavno već napustilo je svijet, odavno se to već događa . Sukladno s tematskoj okosnici, propitkuje se pojam vremena, odlično opisan pjesničkom slikom kazaljki u pjesmi