Nova Istra

280 KRITIČKI PRISTUPI I OSVRTI Daniel NAČINOVIĆ Prigoda je ovo da se – na istoj crti znatiželje – podsjetimo i zbornika/antologije Suvremeno dijalektalno pjesništvo Primorja i Podravine (Rijeka – Koprivnica 1980.) s predgovorima Milana Crnkovića i Ivana Peterlina. U tom izdanju (u kojem je zastupljena i Božica Jelušić), Milan Crnković, uz ostalo, bijaše zapisao: „I dok je dogovoreni normirani jezični sustav jezik denotacije, dijalektalni je književni jezik par excellence jezik konotacije, jezik s grozdovima asocijacija uz riječ, zvuk i ritam. Taj je magični jezik ključ što otvara dveri riječî te se njihove nutrine rascvjetavaju u široke kopleksne tvorevine što uvelike nadilaze mogućnosti njihova značenjskog potencijala“. Kako se šire dveri riječi u Kantu & Kesnokriču ? – mogli bismo se upitati u ovo- mu preskoku vremena. U smislu kontekstualnosti pristupa zbilji i postupka vlastite ekspresivnosti, obje su pjesnikinje više zauzete pjesničkim obujmljivanjem pojavnosti što ih okružuju negoli etnofolklorističnim opisivanjem. One su zapravo i teorijski osviještene au- torice koje podastiru podudarnosti vlastita iskustva u potrazi za međutreptajima između individualnosti i univerzuma, ali ne toliko odmetnute da ne bi znale što je zemlja na potplatima ili miris ribarske mreže. Slikama razuđeno poetsko štivo u njih jednako razotkriva skalu emotivnih pasaža od zavičajnog sentimenta do hu- mora i nijansirane ironije. Podjela na ruralno/urbano u ovim pjesama stoga djeluje posvema nevažno dok je igra riječi primjetna bez prekoračenja gdje bi sama sebi mogla postati svrhom. Svježina mjesnogovornih osobitosti u leksiku i frazariju po- jačava utjecaj ejdetičkih slika. Turenj ( turenj kupernati – bakreni toranj), evo naslova ciklusa (29) pjesama iz pera Božice Jelušić. Naslovna je posvećena francuskome pjesniku Michelu Tour- nieru (1924. – 2016.), autoru visoka ugleda i franciskanske skromnosti. Božica Jelušić pastoznom kajkavštinom, kao i u svim ostvarenjima, prostire konotativni obzor u koji lako ulazi i čitatelj koji ne poznaje ovaj leksik. U završnoj kitici Turnja čitamo usporednicu/težnju u kondenzaciji nedovršiva raspona ljudskih potreba, kroz Tournierove mjere ovozemaljske egzistencije. Tako Božica Jelušić veli: Još si od sega želim svoj kus kruva i sira, Gda mi navečer u travi popeva ščuric-strižec. Da negdi v PODTURNU živim i imam more mira, I na cirkvici kaj bi tam bila naheren križec! Vrijedno je pogledati – tj. osluhnuti – s kakvom darovitom preciznošću Božica Jelušić gradi ritam svojih stihova i kroz koje sve rešeto spontana odbira prolaze riječi: svagdanje, razgovorne, učene, starokajkavsko propovjedničke, teatarske, ga-