Nova Istra

278 KRITIČKI PRISTUPI I OSVRTI Vinko BREŠIĆ nisu dali uvući, a putnike „obuzela neka vrst bezrazložnog ushita“: naprečac su se sklapala poznanstva, pripovijedale dogodovštine, pokazivale obiteljske slike i druge neprikladnosti samo da se prikrije smrtni strah: „Dobra dva sata skoro nitko nije htio ostati sam sa sobom. Rijetko sam se i sâm gorim povodom bolje osjećao. Takav je valjda ugođaj apokalipse...“. Pa ona o Slovencu Janezu ili ona kako je u hotelu tra- žio gospođu Heinze de Lorenzo – inspiracija za jednu kafkijansku novelu, dodaje autor svakoga časa svjestan da mu se pripovijedanje može žanrovski razliti na sve strane, baš kako to Glaser i on rade dok se igraju jezika u majstorski ispisanome dijalogu. Briljantni su Runtićevi opisi, npr. strane žene u napučenom avionu, ili vremeš- nog profesora, ili otoka Amager „s kapilarnim cestama kroz prirodu“, pa ruske noći – stvarne i metaforičke, pa opis Finske koja se prostire kao „promočena koža“ i nikako da se ustali „bilo u krutom ili tekućem agregatnom stanju“... itd. Uistinu je logično da ovaj zvanjem profesor, a pozivom pisac završi kad-tad u ro- manu, što i sam priznaje: na jednome trenutno radi, a radi i na drugome dijelu ovih putopisnih ogleda, dakako, sada obrnutim smjerom: od bližega prema daljemu. Ne znam čemu se više radovati, jer štogod bude prvo, bit će prava poslastica – pod jednim uvjetom: da Runtićev čitatelj nije kruha gladan. Runtićevo štivo, naime, pripada onome tipu koje se ne čita ofrlje kako se obično putopisi čitaju. Oni traže sabranoga i odanog čitatelja, nije uvjet da voli putovati, ali je uvjet da zna čitati. Ne mora čak ni hodati, jer: kreativnost se ne traži, gdje stvar „hoda“ sama od sebe! Vinko Brešić, Zagreb