Nova Istra

276 KRITIČKI PRISTUPI I OSVRTI Vinko BREŠIĆ Od boravka u Istočnom Berlinu ostaju tek sjećanja na sive otužne samoposluge, i ovo se na trenutak poklopilo (dopusti mi, Ivo!) s mojim vlastitim sjećanjem, pa potvrđujem putopiščevu tezu da, naime, „ovakvoj fakciji doista ne treba fikcija“. U školama da ne obrađuju romantizam, zgrožen je hrvatski germanist dok gleda kako pred kućama za hladnih noći ugibaju „trabanti“, a sljedeće jutro „neuspješno poku- šavaju oživjeti tu plastiku“. Teško je reći je li tužniji socijalizam u varijanti DDR-a ili naš puntarski nastrojeni putopisac, koji se svim silama upinje razumjeti narod čiju je kulturu prigrlio, no čije postupke „u sljedništvu i poslušnosti neće nikad pri- hvatiti“. Za njega su Nijemci jedinstveni u svojim propastima i pobjedama, njihov je mentalitet jambski – „kao i svemu što bolje i dulje drži, i tu leži tajna njihovog uspjeha“. A u povodu rudarskoga i radničkog Essena bilježi kako se ovdje„nije kalio samo čelik, nego i najpoznatiji svjetski izdavač“ Bedeker, čije je ime preraslo u po- jam što svojom sjenom pada i na autorov tekst. Preko „usputnog sjevera“, tj. Frankfurta, leti Ivo Runtić u Japan, također po ger- manističkoj kongresnoj nužnosti. Japanski germanisti govore odreda odličnim nje- mačkim, ali jedva išta izvan struke, pa se našem putopiscu čini da taj jezik Japanci znaju tek da bi bili bolji domaćini, a ne da bi ga uistinu govorili. U deset dana boravka u Japanu u koji je i on ponio vlastite predrasude o dalekom Istoku pri- kraćenome barem u dvjema stavkama – higijenskoj i stambenoj, shvaća da se radi o zemlji u kojoj se kolikoća cijeni više od kakvoće, pa se nakrcala svim i svačim, a Tokio pretvorila u „gorostasnu metaforu o gradu“. Stvari se u Japanu drže na oku- pu nekim nevidljivim pribadačama, brojevi su jedino što stranac može pročitati, a što se carevine tiče, imaju je dulje od jednog tisućljeća, pa se složna nacija ne spori oko temeljnih pitanja. Kult pojedinca kao da ne postoji, Japanci su sukladniji jedni drugima, nego li samima sebi, nema ega, pa nema ni odustajanja, a nema (pazi sad!) niti ironije! Japanci ironiju jednostavno – ne razumiju, otkriva putopisac svome zaprepaštenome čitatelju. Sve u svemu, ova je zemlja za hrvatskoga putnika„šareni buket krajolika“, prostor što stalno mijenja izgled, a iz nje se vraća obogaćen dvama iskustvima: zna razlikovati lijepe Japanke od lijepih Kineskinja te da se jela prihva- ćaju najprije vidom, tek potom uvidom. Samo zbog jednoga ili samo zbog drugoga vrijedilo je prevaliti taj put, napisati tu jednu jedinu rečenicu! U prevodilačkom svojstvu kod jedne velike svjetske kompanije obreo se naš pu- topisac još davne 1989. na Kanarskim otocima gdje se čovjek može kupati svih dvanaest mjeseci u godini, no – Tenerifima svaka čast! – ali su naši krajolici, pogo- tovu dalmatinski, „neusporedivo ljepši“. A kao član međunarodnog udruženja na- stavnika njemačkoga jezika našao se na njihovom svjetskom kongresu u Moskvi i to s tekstom o Moskvi kao toposu u njemačkoj književnosti 20. stoljeća. Još jedan primjer kako nas imaginarni prostori odvode na one stvarne! Rusko nebo i Moskva