Nova Istra

275 Vinko BREŠIĆ KRITIČKI PRISTUPI I OSVRTI toj fiksaciji postala ne ono što su bila, nego što tek pisanjem jesu, tj. putopisi iliti „prikazi napredovanja u prostoru sa sjećanjem, refleksijom i retrospekcijom“. Davši na znanje da nikad putovanje nije bilo samo sebi svrhom kao što je to u zadnjem stoljeću te da nema simultanosti doživljenog i zapisanog,„putopisu je tema prostor, a ne vrijeme“, kategoričan je naš autor, pa je zato putopis „tekstualno stanje“, inače bi bio – npr. roman. Sve se ionako zbiva u jeziku, u njemu se iskazuje i prikazuje ono što je našem autoru „i pasija i profesija“. Svjestan da će morati biti faktičan ako hoće da mu se vjeruje, a ionako mu je stalo da ponešto spasi od zaborava, Runtić s jedne strane izabranome žanru podaje neophodnu dozu vjerodostojnosti, s druge vlastito sjećanja pretvara u ono što sjećanje i jest, naime, u kritiku zaborava, pa tako jednim udarcem pomiruje oba svoja jastva – ono znanstveničko s onim pisalačkim. A kako se radi oHrvatu, tj. pripadniku kolektiva koji je u svim aspektima žrtva ma- lih brojki, piscu nema druge nego da se kod znanstvenika zaduži, jer mu je osigurao vožnju (mahom avionsku), a odužit mu se može jedino tako da ponešto zabilježi o krajobrazima koji su uvijek spremni za neka nova, ovaj put runtićevska čitanja. Recimo Amerika, koja je gotovo potrošila auru obećane zemlje, a u koju je naš autor stigao „brzim preletom europske kontinentalne nevelikosti“ u trajanju jedne dobre kave, da bi ga ova zapanjila svojim silnim otočjem spram kojeg je npr. Island tek jedna obična poštanska markica! Amerika ga i filološki nervira, jer riječ super pobjeđuje svako relativiranje, ona je„rekvijem za sve brojne opisne pridjeve kakvoće u hrvatskom“; u narodu neveliku kakav je hrvatski, sve je, naime, preko noći postalo super. Kad-tad shvatit ćemo da smo Zapadu trebali kao tržište, više nego što nam je ono bilo utočište, mi još ne znamo prodavati visinske vidike, ali se zato Ame- rikanci u pogledu svoje materijalne opremljenosti nikad nisu zanosili iluzijama, niti su ih ostavljali protivničkoj strani: „uvijek su naprosto pobjeđivali materijalom, naprosto i zato što se njih nikad nije pobijedilo time“, dobacuje cinično naš pisac zagrebavši duboko i oporo pod američku kožu. Ratni šef hrvatskoga PEN-a svoje njemačke kolege u Britanskoj Kolumbiji vidi na krivomu mjestu i u krivo vrijeme, jer su došli ispovijedati svoju „navodno ne- prevladivu prošlost“, a nijedan od njih „nije došao na naš, svjetski a nakon 1933. i obljetnički kongres PEN-a u Dubrovniku 1993.“. Germanist koji prodire u dušu svoje strukovne preokupacije samo je naizgled nemilosrdan: „Treba vas čitati, da- kako, ali i pročitati, pa ne sudjelovati u vašim okruglim stolovima, za kojima se zapalite na varnicama svakog novog trenda, a sve vjerojatno zato, što u vas nije bilo one prave vatre, naime prave građanske revolucije u 19. stoljeću, kao u svim drugim važnim europskim državama.“ U povodu Rostocka, tada još u Istočnoj Njemačkoj, u kojoj su se ruska iskustva njemački „usavršavala“, on pita kako bi to Njemačka – pa zvala se i DDR – i u čemu zaostajala za ikojom drugom zemljom?