Nova Istra

270 PRILOG O ZAVIČAJU Slaven BERTOŠA najbližega ukrcavališta na obali. Navedenu obvezu nisu imali svjetovni i crkveni službenici, seoski župani, građani, plemići i tzv. novi stanovnici. Uvelike je optere- ćivala seljake, a odabiranje volova kao temelja za raspodjelu tereta prijevoza drva podrazumijevalo je sastavljanje popisa o ukupnom broju volova po pojedinim istar- skim komunama. Mletačka je vlada šumama posvećivala veliku pozornost, jer se iz njih trebalo prevoziti drvo namijenjeno gradnji brodova, a nadzor nad šumama na području čitave mletačke Istre imao je rašporski kapetan. No, obveza karata- de teretila je žitelje istarskih komuna i nakon propasti Mletačke Republike, jer je naredbom austrijskoga povjerenika za civilne poslove grofa Raimunda Thurna iz ljeta 1797. određeno da se ona u Istri i dalje naplaćuje, a iznos pohranjuje u dr- žavnu blagajnu. Time je, međutim, obveza izgubila prvobitno značenje, iako joj je naziv opstao i u doba francuske vlasti, a potpuno je ukinut tek 1814., kada je Istra ponovno potpala pod austrijsku vlast, u kojoj je uveden jedinstven porezni sustav za čitavu pokrajinu. Autorica potom piše o društvenim okolnostima nastanka novih ustanova, uve- denih zbog povećanja broja stanovnika labinske komune, jačanja trgovine i novo- nastalih potreba. Godine 1539. u Labinu je osnovan fontik koji je služio za čuvanje žitarica i ostale hrane kako bi se mogli podmiriti manjkovi uslijed suše, ratova ili nerodnih godina. No, labinski građani žitom su se opskrbljivali na drukčiji način. Postojao je određeni broj prodavačica kruha, koje su nabavljale brašno iz fontika po cijeni koju je odredilo Vijeće komune, a bile su dužne proizvoditi i prodavati kruh po točno utvrđenoj cijeni i težini. Za prikupljanje žita i ulja bio je zadužen fontikar, pa su se u računske knjige bilježili podatci o prikupljenoj količini, a nadziranjem rada u fontiku bavili su se posebni prokuratori i inkvizitori za žitarice. Godine 1566. Vijeću plemića dopušteno je osnivanje kolegija desetorice bilježnika, kako bi se moglo pratiti njihov rad. Bilježnici su svaku sastavljenu ispravu morali donijeti na potpis podestatu, a potom je pohraniti u poseban upisnik koji se čuvao i nakon bilježnikove smrti. Senat je utvrdio da se u slučaju napuštanja mjesta službe ili bi- lježnikove smrti sve njegove isprave moraju pohraniti u javnome arhivu. Premda su postojali točno određeni propisi o načinu vođenja spisâ, čuvari i izvršitelji zakona otkrili su niz nedosljednosti u radu bilježnikâ, pa je od osobite važnosti bila njihova odredba iz 1755., koju je odobrio Senat, a kojom ih se upozorava na pravilno vođe- nje isprava. Na svakoj od njih, uz navedeno ime, prezime i vrstu ovlasti bilježnika, morao je biti otisnut i bilježnički znak ili pečat. Odlukom Senata iz 1758. nadlež- nost pojedinog bilježnika ograničena je na teritorij koji se nalazio pod njegovom jurisdikcijom, a pravo vršenja službe na području čitave mletačke Istre dodijeljeno je isključivo bilježničkom kolegiju dvanaestorice u Kopru. Svakodnevica renesansnog Labina kroz prizmu bilježničkih spisa lokalnog no-