Nova Istra

264 FILOZOFIJA Žarko PAIĆ je dizajnirano prema želji masovno obrazovane javnosti koja zna što hoće i hoće to „odmah“ i „sada“. Posljednja riječ suvremene arhitekture stoga je sinteza filma i događaja sâmoga života kao reality-showa . Ta riječ jest – spektakl . Slika koja proizvodi događaj međusobnoga odnosa između objekata i prostora prava je istina arhitekture kao informacije. Iz nje su nestala sva povijesna značenja. Sve je isparilo u zrak i vraća se na ono što je ostalo od tla poput teške kiše varljivih slika u kojima prepoznajemo svoje promjenljive likove. Lako je bilo još teorijski vje- rodostojno govoriti o dodiru i opažaju arhitekture u izvornome smislu dohvaćanja stvarnosti svim osjetilima. No, nakon 3D-estetike vizualizacije više se ne čini umje- snim ponavljati ono što je nekoć bilo teškom mukom kanonizirano. Što preostaje od arhitekture u ovo složeno doba tehnosfere? Na to pitanje na jednommjestu svoje višestruko poticajne knjige Juhani Pallasmaa tvrdi da je „arhitektura kao umjet- nost postala ugrožena“. 39 Pretjerana intelektualnost dovodi do zahlađenja odnosa između objekta i njegova promatrača koji ne mora nužno biti i njegov korisnik. Još pretjeranija ekscentričnost gradnje koja gubi vezu s kulturnim nasljeđem podne- blja i njegove povijesne okosnice strši poput strašila ponad nekoć usklađenih koz- mičko-prirodnih satova zemlje. Ništa se ne može vratiti izvorima bez apokalipse i uzvišenosti posljednje tajne arhitekture. Rasključati je u ime nove tehnologije oslo- bođenja čovječanstva znači oskvrnuti istinu njezine objave. Jedno je ipak sigurno. U prolomu slika bez svijeta ne preostaje drugo negoli strpljivo osluškivati dah ovog prijelaznoga razdoblja iz kojeg je nestala neiskazivost jezika postajući providnošću složenih odnosa. Arhitektura nije umjetnost. Njezino je poslanstvo mnogo tajan- stvenije. Ona je majka svih umjetnosti. I zato u Grka nije ljepota božanske objave potrebovala nikakvu estetiku niti teoriju umjetnosti. Naše je vrijeme ipak posve drukčije. Bez refleksivne i spekulativne „velike priče“ o tektonici novih svjetova iz duha tehnosfere nije moguće više ništa graditi, pa niti oblikovati one divne petlje za koje Italo Calvino na kraju pripovijesti Nevidljivi gradovi piše: Iz moga govora zacijelo si zaključio da je prava Berenika protijek vremena različitih gradova, kadšto pravednih kadšto nepravednih. Ali na nešto drugo sam ti htio skrenuti pozornost: da su sve buduće Berenike prisutne u ovom trenutku, umotane jedna u drugu, tijesno sabijene, nerazmrsive. Misliti gradove iz ove perspektive znači otvarati moguće horizonte na otvoreno- me nebu. Čak i unatoč tome što je već odavno prazno ono još uvijek začarava svo- jim plavetnilom. Samo na to sam ti htio skrenuti pozornost. Sve drugo, uostalom, znaš i sam. 39 Juhani Pallasmaa, isto, str. 630.