Nova Istra

263 Žarko PAIĆ FILOZOFIJA re. 38 Vidjeli smo da su elektronske tehnologije te prihvaćanje digitalnoga dizajna u potpunosti promijenile smisao i značenje arhitekture. Nije nestala njezina gra- diteljska usmjerenost na ljepotu, sklad i mjeru time što je razdoblje od 1960-ih godina do danas obilježeno furioznom razgradnjom i zakrivljenim prostorima njezine maštovitosti. Ono što je nedvojbeno radom „digitalnoga obrata“ na putu radikalne preobrazbe jest način tehnologijske reprodukcije. Ne odnosi se to samo na materijale gradnje. Kada 3D printeri postanu stvar svakodnevne prakse kao što već na velika vrata ulaze u operacijske dvorane vodećih klinika u svijetu gotovo je s veličajnim prijenosom forme u materiju. No, daleko je važnije ono što se događa u procesu kreativne konstrukcije „novoga“. Tehnosfera misli tako što računa, planira i konstruira ono što ne postoji u stvarnosti. Na isti se način suvremena arhitektura suočava s problemom vlastite „zastarjelosti“. Jer ono što čine arhitekti „inscenira- nja“ i „teatralnosti“ nije ništa drugo negoli pripremanje uvjeta za apsolutni događaj koji će promijeniti naše navike, svakodnevni život i vizije budućnosti. Autonomna tehnologija prijenosa informacija ima dalekosežno značenje i za mogućnost auto- nomne arhitekture koja dolazi. Što će to značiti za sadašnji status arhitekta kao zvijezde u sklopu rastuće ekonomije kreativnih industrija možda nije tako više teš- ko pretpostaviti. Nalazimo se u međuigri svjetova. Prepoznavanje znakova nadola- zećega sklopa tehnosfere u svim područjima života daleko je od vizionarstva. Ovo je doba vizualizacije, a ne proroka budućnosti. Zaključak Ako misliš da će robot-kiborg-android postati novom„zvijezdom“ i zamijeniti veli- ka imena slikovnoga i digitalnoga obrata poput Eisenmana, Kolhaasa i Himmelb(l) aua, nisi u pravu. Možeš pretpostaviti da je ulog estetskoga u konstrukciji budu- ćih gradova koji su već u ideji realizirani kao fraktalni i digitalni gradovi „ovdje“ i „sada“ veći negoli što se to može i zamisliti. Čitav problem s vladavinom doba tehnosfere nije tek u računsko-logičkome mišljenju prostora, nego u estetiziranju „oprostorenja“ ( spatializing ). Zato se dogodilo ono što se najavljivalo u ideji povije- sne avangarde već u futurista, konstruktivista i dadaista. Dizajn je od primijenjene umjetnosti postao stvaralačka moć „umjetnoga života“ ( A-life ). Nije time „nastra- dala“ samo visoka umjetnost. Još je više bila pogođena i „visoka“ arhitektura. Ono što dolazi nakon razdoblja„umjetnika“ i„arhitekata“ su estetski inženjeri digitalnih svjetova – dizajneri koji računaju, planiraju i konstruiraju iz logike retro-futuriz- ma. Ništa što je prošlo nije izgubljeno za budućnost. Ali samo pod uvjetom ako 38 Mario Carpo (ur.), The Digital Turn in Architecture 1992-2012., Wiley & Sons, New York, 2013.