Nova Istra

261 Žarko PAIĆ FILOZOFIJA tome „spektakularno“, ili „teatralno“? Prema Hartoonianu, koji se poziva na Sem- pera kako smo već rekli, slike nisu u funkciji kretanja kroz prostor bez refleksije o prostoru kao mreži događaja. A to znači da se „tektonika“ izjednačava s pojmom kozmičke umjetnosti. Simboličko ima ovdje prevagu nad tehničkim. Ako je posri- jedi postavljanje objekta u prostoru koji ne postoji prije tehničke konstrukcije, tada se racionaliziranje arhitekture otklanja od osjećaja onoga što održava teatralnost u žarištu ljudske pažnje. Estetski kôd arhitekture stoga nadomještava„krizu objekta“. Ali, time samo produžava život umjetnosti u arhitektonskome načinu mišljenja. 34 Osloboditi se tog povijesnoga nasljeđa gotovo je nemoguće poslanstvo. Čini se da bi pojam „insceniranja“ događaja bio primjereniji od „teatralizacije“ arhitekture. Razlog leži u tome što arhitektura u digitalno doba slikovnoga obrata ( iconic turn ) nema više referencijalni okvir ni društva niti kulture. Umjesto toga, njezin se „autistički“ karakter izvodi iz ideja složenosti, kaosa i fraktalne geometri- je. 35 Iz toga proizlazi da se događaj svagda povezuje uz kontingenciju. Svijet kao „slučaj“ označava ulazak arhitekture u prostore neodređenosti. A ono što određuje neodređenost nije ništa drugo negoli pojam informacije. Kao„treći poredak“ kiber- netike, onaj koji pokreće sâm sebe i tako poprima karakter autonomnoga misle- ćega objekta, informacija nadilazi klasično razlikovanje energije i materije, odno- sno forme i sadržaja. Kao što je digitalna slika formalno dematerijalizirana jer se izračunava zahvaljujući računalnome programu u pikselima, tako se i suvremena arhitektura odvija kroz dva međusobno razdvojena i ujedno povezana područja: (1) tehnološko i (2) estetsko. U radovima arthitekata poput Gehryja, Eisenmana, Tschumija, Kolhaasa i Himmelb(l)aua neizbježan je udjel konstrukcije nastale di- gitalnim dizajnom. No, ono što tvori njihov neponovljiv i jedinstven potpis autor- stva nastaje iz slikotvornoga oblikovanja i navigacije prostorom koji se „inscenira“ kao perfomativno-konceptualni događaj. 36 Naravno, inscenirati znači postaviti na scenu. No, scena ovdje nije nikakvo ovo ili ono kazalište, klasično ili moderno i avangardno u kojem ulica postaje prizorištem uloga i figura iz fiktivnoga i stvar- noga života. Insceniranje, doduše, upućuje na vođenje predstave iz perspektive re- datelja i glumaca. Ipak, građevine u suvremenoj arhitekturi singularnih objekata imaju posve drukčije značenje od onih koje su nastajale u zlatno doba industrijski uspostavljene modernosti. Pitanje je što arhitekturi podaruje„insceniranje“ u doga- đaju neprestanoga informacijskoga stvaranja novih odnosa, doživljaja i djelovanja 34 Gevork Hartoonian, isto, str. 9-10. 35 Vidi o tome: Charles Jencks, The Architecture of the Jumping Universe , Academy Editions & Wiley & Sons, New York, 1997. 36 Vidi o tome: Marcia Feuerstein i Gray Read (ur.), Architecture as a Performing Art , Ashgate, Farnham-Burlington, 2013.