Nova Istra

259 Žarko PAIĆ FILOZOFIJA iz jezika konceptualnosti umjetnosti preusmjeriti u slikovno kazivanje događaja. U tome se stapaju „figurativnost“ i „apstrakcija“,„ornament“ i „ikonoklazam“. Drugim riječima, na ishodu 20. stoljeća postalo je očito da više nije stvar u logici isključivosti i negaciji Drugoga, nego u pokušaju nadilaženja svakog maniheizma bez obzira na njegov predznak. Slika je tako lišena bilo kakve druge „golosti“ osim što je bačena zahvaljujući arhitekturi konceptualne složenosti u arenu političko- ideologijskoga sukoba između zahtjeva za estetizacijom života i kritikom esteti- zacije kao ideologije neoliberalnoga spektakla. Najgora su ona tumačenja filma, a to vrijedi onda i za arhitekturu po analogiji koju još upečatljivo podaruje Walter Benjamin u njegovoj raspravi o umjetničkome djelu u doba tehničke reproduk- tivnosti, ako svu svoju strast za radikalnom promjenom društva usmjere na subli- mno područje s onu stranu „društva“,„politike“ i „ideologije“. Time ispuštaju iz vida nesvodljivost filma na slikovnu pripovjednost izvan sužavanja horizonta na crno- bijele stereotipe o vrijednostima. Kako god bilo, razvidno je samo da „teatralizaci- ja arhitekture“ na ishodu 20. stoljeća ima svoje srodnike u „teatralizaciji politike“. Premda valja otkloniti iz vidokruga sablasno povijesno nasljeđe totalitarizama 20. stoljeća (fašizma, nacizma i staljinističkoga komunizma), ne može se poreći da je teatralizacija i inscenacija politike najvećim dijelom bila njihova sklonost apsolut- nome događaju spektakla. Rimsko carstvo bio je arhetip takvih događaja, ali ne i prototip za ono što u arhitekturi teži uspostavljanju novih preklapajućih granica. 31 Primjeri na koje Hartoonian upućuje odnose se na izvedbe arhitekture u djelima Franka Gehryja, Petera Eisenmana i Bernarda Tschumija. Ako je „trijumf sudbina neoavangarde“, kako to iskazuje Kenneth Frampton, 32 susrećemo se s nečim što pada u bezdan svih arhitektonskih utopija upravo stoga što je jedini put otvoren tamo gdje više nema povratka u okrilje gradnje kao službe bogovima i vječnoj ljepo- ti. Kao što je poznato riječ„trijumf “ ima svoje podrijetlo u carskome Rimu. Odnosi se na velike ratne i političke pobjede. Nakon njih su vojskovođama i herojima pri- ređivane veličajne povorke prolaza kroz stupovlja slavoluka da bi susret s razdraga- nim pukom doživio vrhunac ekstaze. Problem je, dakle, u tome što se arhitektura „teatralnosti“ i „spektakla“ neizbježno kreće na brisanome prostoru između aristo- kratske elitarnosti i masovne populističke zabave ( entertainment ). U tom prostoru- između ( in-between ) dvije vatre, konzervativizma i avangarde, čini se da se odvija prijepor suvremene arhitekture u razračunavanju s vlastitim rastemeljenim načeli- ma gradnje. Još jednom vratimo se montaži. Čini se da je to univerzalno primjenjiv 31 Vidi o tome: Herfried Münkler,„Die Theatralisierung der Politik“, u: Josef Früchtl i Jörg Zim- mermann (ur.), Ästhetik der Inszenierung , Suhrkamp, Frankfurt a. M., 2001., str. 144-163. 32 Gevork Hartoonian, isto, str. xvi.