Nova Istra

21 Miroslav MIĆANOVIĆ SUVREMENA KNJIŽEVNOST JUŽNE MISLI O čemu mislim dok s mlađim sinom izlazim na parkiralište u Sloboštini, zatečen u desetom mjesecu ranojutarnjom, neočekivanom južinom? Parkiralište nevoljko nadgledaju treptava žuta gradska svjetla i kao zalutale prikaze hodaju jutarnji vo- zači u potrazi za automobilima. Nešto je u toj toplini sljubljeno s tijelom i mislima. Olakšanje je u takvom klimatskom iznenađenju što srce, pored svega očekivanog i neočekivanog, u mraku radi. Pospan i šutljiv sin izmiče mojim riječima. Jurimo do autobusnog kolodvora. Čekamo na šalteru kartu za put do Zadra, netko ispred nas postavlja pitanja: što i kako, kamo ili gdje, do kada i koliko, zašto? Dolazimo na red. Službenica traži njegovu studentsku iskaznicu, spuštamo se niz željezne stepenice u mrak do golemog tijela autobusa. Ostavljanje torbe, plaćanje, lijepljenje dokaza o vlasništvu. Razgovorljivi vozač. Užurbanost, ulazak, pozdrav. Stojim pokraj mračnih autobusnih prozora. Tamne glave putnika mogle bi biti nešto drugo: sjene onih koji putuju, snovi pospanih napuštaju njihove zatvorene oči. Mogao bih tako čekajući da autobus krene i sâm otputovati tko zna kamo. Međutim, dovoljno znam o sebi i južnim mislima, o toplini u listopadu, o ljubavi i prolaznosti svega što je oko nas i što živi s nama. Mahnemmu nesiguran vidi li me. Autobus, masivan i siv, stoji i čeka druge putnike. Napuštam kolodvor i vozim auto, poštujem pravila, dajem znakove i slušam glazbu koja smiruje, ne govori i ne traži ništa. Visok i ćelav muškarac diže ruke iznad vrata bifea. Pognuta čistačica s metlom u ruci mete ispred izloga. Kamionet dostave hitro skreće do podrumskih otvora. Tramvaji u mimovozu. Aleja putnika, stabala i engleskih naziva po hotelima, diskontima. Siromašne i otužne trgovine kruha, voća i povrća, mlijeka. Opasni gradski otvori i željezne prometne oznake. Rado bih se vratio do autobusnog kolodvora. Popeo stepenicama kod ulaznih vrata vozača i mahnuo začuđenom sinu, licem naslonjenom na staklo. Ali ne činim to. Ne vraćam se jer bih mu nepotrebno dao brigu više. On ne bi razumio zašto sam se vratio još ga jedanput pozdraviti... On ne zna da nije on taj kojeg se ispraća i pozdravlja jer dok mašem njemu, provjeravam i pogledom ga tražim – ja sam taj koji odlazi, koji već odavno putuje umjesto njega.