Nova Istra

205 NAGRADA „ZVANE ČRNJA“ 2015. O B R A Z L O Ž E NJ E Četiri su eseja predmetne knjige dijelovi nadređene esejističke cjeline koja pokušava odgonetnuti sudbinu književnosti i umjetnosti u vremenu u kojemu živimo. Ova knjiga, zapravo jedinstveni, integralni esej nastoji opisati zašto je, prema autoričinu mišljenju, književna umjetnost pala tako nisko na ljestvici kulturnih i općeljudskih vrijednosti da niti oni koji su u nju vjerovali bez ostatka i kojima je ona presud- ni životni izbor nisu i uporno ne mogu zatomiti vlastito razočarenje i osjećaj tuge zbog stanja u kojemu se ona nalazi u posljednjih pola stoljeća. Od duhovne potra- ge kojima je bila obilježena njezina narav do otprilike polovice prošloga stoljeća, s prepoznatljivom potentnom romanesknom jezgrom u 19. stoljeću, književnost je u kontekstu izmijenjenih društvenih odnosa i prevlasti tehnološkoga napretka i glo- balizacijskih procesa postala tek blijeda slika negdašnje umjetničke moći, duhovna igra i postmodernistička igračka, upravo lakrdijanje i kič u rukama netalentiranih protagonista proizašlih iz modernih literarnih workshopova i novinarskih redakcija. U tome su im zdušno, kao nuspojava prodirućega doba bjesomučne znanstvene analize i naglašenoga marketinga i sveopće trgovine idejama i žanrovima, pomagali književni kritičari i teoretičari. Od pisaca-mudraca koji su znali postaviti i promi- sliti temeljna pitanja čovjekova života i njegova zemaljskoga poslanja – sve ono što sada zovemo tradicijom ili klasičnim dostignućima svjetske književnosti – do pla- netarnoga carstva tzv. hibridne književnosti kao ukalupljene zabave za laku i dobru zaradu. Književnost je zato iznevjerila, smatra autorica, jer nije uspjela u svojoj za- daći, a ona je u bitnome obilježena gonetanjem metafizičkih pitanja i smisla ljudskoga posto- janja, nije uspjela jer je njezina težnja napukla s dolaskom moderne književnosti i gubitkom jedinstva stvaraoca i jezika, a sasvim se slomila s pojavom opakih, destruirajućih jahača post- moderne. Anything goes ubitačna je formula koja ne poznaje granice i koja negdašnjeg cje- lovitoga čovjeka zapadne kulture atomizira, unizuje i prevrednuje do objekta mehaničke procedure igre i automata, formula konačno- ga izgaranja književne umjetnosti u nepovrat i ništavilo. Istinskim zaljubljenicima u duhovnu potragu i svima onima koji još, nakon svega, vjeruju u moć umjetničke riječi, ostaje danas tek marginalna pozicija, trpljenje nestanka jed-