Nova Istra

20 SUVREMENA KNJIŽEVNOST Miroslav MIĆANOVIĆ nedaleko od mene pažljivo se maže, djevojka na drugom kraju plaže provjerava veličinu grudnjaka i popravlja rub gaćica. Vjetar, i topao i hladan, oplahuje naša opružena tijela. Sve je privlačno, kao nesigurna pomisao da bi htio upravo ovdje, na osami, zauvijek ostati i živjeti, da ti ništa ne treba, da možeš bez svega i bez svih: napuštena ljetna kuća i golemi prozori, stakla koja bljeskaju silovito i kratko... Pratiš pogledom put koji vodi uz rub obale negdje u nepoznato, izvan moćne, gole i crne Korčule. Ustajem i spuštam se u more. Ono je dostupno za ovo vrijeme godine, neoče- kivano toplo, s redovitim valovima koji prime kupača i uvjere ga da je sve u redu. Valovi rade svoj vječni posao. Kratko, dva – tri puta, zamahnem rukama i već sam u sredini uvale. More se otvara u daljini, nastavljam plivati. Nemir je u tijelu ne- spretnog plivača, neravnomjeran raspored disanja i ruku, tone mi glava. Opsjeda me pamćenje i prizori koji ne pripadaju plaži i moru. Bježim od nepreglednog dna, plivam dalje od vlastitih misli. Vraćam se na obalu, tražim bolji položaj i vidim ih kako dolaze. On je već zauzeo prostor, raspremio se, legao na ručnik raširen na pijesku, naušnica u uhu i – mir. Ona je oniža, crna i hitra, skladna na, rekao bih, neskladan i lijep način. Spuštam se na tlo, što je dovoljno za jedan brz pogled i susret, jednostavan i banalan, kakav već može biti pogled na stranu u listopadu, na plaži u pupnatskoj luci. Znamo li se? Dokle sežu zajedničko pamćenje, slučajnost i zaborav? Tko zna što bi se moglo dogoditi ili što se već dogodilo. Oboje smo se vratili samo ležanju nakon kratkog pogleda. Povukli smo se, svatko sebi, ili onome što bismo htjeli biti. Što bismo htjeli biti? Dosta je bilo ležanja. Ustajem i nevoljko napuštam plažu i snove o miru i samoći. Pogled u prolazu, na odlasku. Ona leži i zapisuje nešto u bilježnicu s linijama; piše u školsku bilježnicu kao stvorenu za njezin rukopis. Ili mi se samo tako čini? Muš- karac, pokraj nje, drži uho i naušnicu između dva prsta. Sve je oko nas nesigurnost: more, vjetar, listopad, kao da je ljeto, kao da smo bili u drugom životu, kao da smo trebali zauvijek ostati! Ali ako bilo što pouzdano znam, onda je to da ona upravo meni piše u školsku bilježnicu. Što mi piše? Pismo, poruku, priču o našem susretu i pogledu, možda nešto o sebi? Možda slaže linije svoga života i zna ponešto o budućnosti. Možda mi javlja sasvim nevjerojatne stvari o kojima znanost tek sanja. O alkemiji i budućnosti svijeta. Ili nešto daleko jedno- stavnije i razumnije, recept za kolač ili za sreću. Htio bih se vratiti na plažu i provjeriti zna li moju točnu adresu. Kako će ta poruka stići do mene, kao da se brinem, ali onda ljubav i prolaznost donose spokoj, uspon do prvog odmorišta i znaka za drugo mjesto!