Nova Istra

98 ŽIVOT I DJELO VESNE PARUN Ana BATINIĆ nam je draže! Ili: ovo bolje poznajemo! A što se tiče straha, u djetinjstvu se bojiš svega i svačeg – to nam je urođeno. A odrasli to još u nama i pojačavaju, plaše nas neprestano nečim. U takvim trenucima mačka je prava blagodat – njezina je blizina za nas čarobna oaza mira, tišine i neke nezemaljske tajanstvenosti. Meni se uvijek činilo da mačke noću dobiju krila i lete. Možda i lete, tko zna. Na metli. Zašto bi ih inače, kao što rekoste, držale kod svog ognjišta sve vještice, iz poznatih priča? Psi su dobri čuvari kuće, istina je. Ali mačke je čiste od miševa, zar ne? One ne čuvaju naše imanje i posjed nego naš san noću, naše nevidljive spone s Mjesecom i zvijezdama. Naše uspomene. Slutnje. (Intuiciju). Našu samoću.“ „Da li mačke voliš najviše?“, glasilo je iduće pitanje... „Pa, nekako mi najviše zaokupljaju maštu, inspiriraju me neiscrpno. Od njih kao da učim mudrosti života, slobodu kretanja i spavanja, raz- mišljanja i potpunog opuštanja, igre. Ne znam koja se još životinja tako virtuozno umije igrati kao mala, pa i malo odraslija maca. Zadubeno, strastveno, znalački precizno, neumorno. Od mačjeg strpljenja u igri poprimila sam, čini mi se, još za- rana – diveći mu se – i sama nešto od te mučne i u životu nam toliko neophodne vještine strpljenja.“ 34 Upravo je igrivost bliska nonsensu, koja se očituje kao nepredvidivo i domišljato poigravanje semantikom, jedna od osnovnih karakteristika autoričine lirske na- racije, u kojoj je mačji dvojac predočen na dvjema razinama: tekstualnim opisom (eksplicitno, implicitno) te grafički (ilustracijama). Nakon što su ih ribari spasili iz mora, tj. s daske na kojoj su plutali, dolaskom u dom starog ribara Roka i babe Pim-Bako, 35 Džingiskan i Miki Trasi postaju sve više antropomorfizirani, što je vidljivo i iz ilustracija. Dodavanjem antropomorfnih slojeva mačji likovi postaju sve manje nalik na mačke, a sve više nalik na zaigranu, znatiželjnu djecu koja smišljaju nestašluke. 36 Počinju nositi odjeću (frak), jesti i piti ne-mačje namirnice (slado- led, karfiol, koktu), iako love ribu, guštere i miševe, zatim usvajati ljudske vještine (Džingiskan piše pisma, Miki svira mandolinu) te iskazivati emocije na ljudski na- čin (npr. zaljubljuju se, plaču) 37 . Oni su, međutim, i fizički i karakterno različiti: ša- reni, žućkastoblijedi Miki sebe opisuje kao spretnog, lukavog i brzog poput zvrka, a može biti i pažljiv i tih, s druge strane, lakom je i voli drijemati. Crni Džingiskan, 34 OAFVP, k. 47 i k. 48. Iz bilježaka za radijski intervju s Anitom Kolesar. 35 Uz strojopisni koncept Baka u suknji od pliša Parun je naznačila: „Babu Pim Bako, kao lik naj- draži mi na svijetu posvetila sam mojoj tada još živućoj majci Tonki“, OAFVP, k. 6. 36 Miki:„Večeras svezat ću djedu Roku / za pantalone crijep. / Babi pod jastuk stavit ću ježa, / kozi Kasi podšišati rep!“ 37 Miki plače jer se djeca ne žele s njim igrati skrivača, pitajući se: „Zar ima kakva razlika, kaži, između mene i njih?“. Kornjača, pak, plače za ježom kojeg su odnijeli u muzej..., a žabe se svađaju onomatopejskim: „kva, kva, kva.“ U (nesretnom) braku s Fani Džingiskan dobiva sina Vihora, dok ga u Kukljici, poput Penelope, čeka Smiljka.