Nova Istra

97 Ana BATINIĆ ŽIVOT I DJELO VESNE PARUN Kako navodi u autobiografskim bilješkama, u beogradskoj mansardi u Kapetan Mišinoj 5, gdje je živjela s Višaninom B. M. Karlićem, životni je prostor dijelila i s dvjema mačkama: Mikežom i Jakežom. 33 U ovom animalističkom kontekstu važna su njezina promišljanja o prirodi i životinjama, sačuvana u sljedećim, iz autografa transkribiranim odlomcima intervjua. Na pitanje o ljubomori odgovara:„O, i mace su ljubomorne, i te kako. A macani – oni još i više. ‘Bako, ti voliš Mikija više nego mene’ – sjećate li se, to je rekao mačak Džingiskan u jednoj od mojih radio-igara. A ona mu je odgovorila, otprilike: ‘Budalo mala, to ti se samo tako čini. Ja Mikija više volim po danu, a tebe, Džingi, po mjesečini!’ (smijeh) Ne znam, često razmišljam o tim životinjskim osjećajima, mislim da su oni vrlo jaki i da životinje pate i raduju se gotovo jednako kao i ljudi. Ali su nemoćnije, jer nemaju naš um i našu sposobnost da se savladavamo.“ Kad ju je novinarka upitala je li lakše imati mačke ili pse, Parun odgovara: „Mačke, svakako. One su samostalnije i jednostavnije – po potrebi se i same za sebe lakše brinu, osobito ako su u prizemlju, u dvorištu. Mačka neprimjet- no šmugne iza zida – i, nikom ništa! Ne moraš je voditi u šetnju, na uzici, stavljati joj nagubicu. Ala bi bila smiješna – mačkica s nagubicom! Mislim da mačke tako nešto ne bi mogle podnijeti: ni uzicu ni nagubicu. O svoj onoj mučnoj psećoj dresu- ri da se i ne govori. [...] Ne volim to što čovjek sve hoće da potčini sebi: i životinju, i biljku, i kamen, i drugog čovjeka čak! Psi su odviše pokorni, odviše u čovjeka zalju- bljeni. Kao da ne vide, ili neće da vide njegove mane. Mačka možda ima istančaniju intuiciju, osjeća kakav je tko – ma da i one obožavaju svog gospodara pa ma kakav da je on: ružan ili lijep, glup ili pametan, dobar ili zao. Životinje, znači, naslućuju povezanost svih ljudi na zemlji, jednakost svega pod suncem. Bratstvo svega živu- ćeg. [...] Za mene u prirodi nema većeg ni manjeg, važnijeg i manje važnog. I mrav i lav podjednako su važni i veliki, svatko u svom svijetu. Mi možemo samo reći: ovo [nečitko] Mikeža i Jakeža – dovela sam ih sa sobom u Zagreb, vlakom. Kako nisam imala svog stana, poklonila sam ih. Jedna se izgubila u Sesvetama, druga ne znam već gdje.“, OAFVP, k. 48. U još jednoj skici intervjua ostalo je zapisano: „Volim životinje, ali nema tog živog bića koje bi moglo podrediti svoj metabolizam ritmu mojih životnih neredovitosti. Osim ako nije spremno na samouništenje. Crni Džingiskan bio mi je pobjegao i krio se u nečijoj drvarnici. Raspisah za njim potjernicu, s uspjehom prvi put. A zatim je iščezao zauvijek. Kako bi inače i nastala ta knjiga! Zar milujući cice-mace na koljenima? Ni tužaljke Leopardijeve nisu plod preobilna maženja i tetošenja. Stihovi su blagoslov pustoši. Oni vuku u oskudicu čula. Poslije ptica, zbog kojih volim ovaj svijet, i tog zagonetnog stvora koji prede – o milosti mi govore oči krave, o čežnji pogled konja, o zlu vesela bezbrižnost vjeverice. [...] Tek, žao mi je što su nastavci mo[je] mačje epopeje dospjeli u slijepu ulicu izdavačkih OUR-ova, a nema ni nade da ću ih ugledati snimljene kao seriju. Uostalom, nisam ni dijete ni baka. Radije ću i sama biti i ostati Džingiskan, negoli da plačem zbog jatâ kolibrića što umiru na mojim rukama. Kolibrića mašte. A i ta mašta jednom zgasne – i nastane mir.“, OAFVP, k. 48. 33 OAFVP, k. 55. Bilježnice, zapisi iz rujna 2004.